Kako godine lete, tako ovi Britanci iz Oxforda postaju sve većim ljubimcima medija. U pauzi iščekivanja novog albuma u ljeto 2012. objavili su remiksirani dugosvirajući dance rad "Tapes" sa čak 22 kompozicije koje su preko svojih miks-pulteva i elektronskih zahvata propustili njihovi prijatelji i kolege po struci, mahom poznati extended meštri Bibio, Gatto Fritto, John Talabot, Maurice Fulton, Carl Craig, Frankie Knuckles, Jimmy Edgar, Justin Martin... NME ga je nagradio hvalospjevima da je riječ o nastavku čuvenih K7! Sessiona odakle su isplivali Kruder & Dorfmeister budući da je čitavo djelo miksano iz pjesme u pjesmu, te vrlo malo toga ima zajedničko s originalima.

Naravno, onda se očekuje i potvrda prave forme na ovome trećem studijskom albumu, ali sad se tu već pojavljuje jedan bitan faktor - eklekticizam odrastanja. Jasno je da bend želi zvučati zrelo i originalno, no malo im je toga pošlo za rukom osim fine staccato gitare frontmena Yannis Philippakisa koji je jedini pokazao napredak. Njegove gitarske igre sve se više okreću ka math-rock stilizacijama isprepletenih s neosporno bitnim temeljima funka Talking Heads i začetaka post-rock korijena The Cure, no ostatak ekipe se negdje pritajio u sporednu ulogu suhoparnim ritmičkim sekcijama koje su predvidljive sintagme dance-rocka 80-ih do srži. Fali im svježih originalnih ideja i to je osnovna boljka većine pjesama, a osim toga, njihova lirika je ostala patetično blagoglagoljiva, da naprosto ne govori o ničemu bitnome. Nema čak niti impresija i metafora koje su ranije znali isporučivati, već samo romantičnih emocija gdje gotovo u svakoj drugoj pjesmi Philippakis zaziva svoju 'goruće' neostvarenu ljubav kao da mu je lirski entuzijazam isplivao iz druge lige new-romanticsa, cirka 1981. godine. Što će sveskupa reći da "Holy Fire" u najezdi onih čuvenih albuma Roxy Music, Japan, Simple Minds, Duran Duran, Classics Nouveaux, Talking Heads, Ultravox i Visage ne bi imao nikakve šanse na bojnom polju pred publikom, a i kritikom koja izuzev 2-3 spomenuta izvođača nije osobito fermala ovakvu gnjecavu samozatajnu patetičnost kakvu prikazuju Foals. A ruku na srce, tada si bendovi nisu mogli i smjeli dopustiti takvu letargičnost i beskrvnost. Sve je to bilo punkerskije i nabijeno inteligentnim idejama, te sofisticiranim riješenjima.

Eh, vrijeme je hipstera, a Foals su ovdje dosljedno zakoračili u taj trend pisanja stihova nalik na Bon Iver, Fleet Foxes, Arcade Fire, The National i kompanije. To prolazi na indie terenu - glumatanje iskrenosti s izljevima emocija u vremenima kada Britanci imaju ozbiljnih problema s ekonomskim i financijskim manipulacijama, kada se zataškava alarmantno stanje stanovništva koje svako malo diže neku novu lokalnu revoluciju i kada se svaki dan sukobljava sa oštrim vladinim represijama i čuvarima njihovog nereda. No, niti u takvoj situaciji nije naodmet raditi emotivne pjesme koje ih bar na trenutak mogu odvratiti od surove stvarnosti, pa se od 11 komada može izdvojiti dobar dio pogodan za radiofoničnu sferu, a to je po svemu sudeći glavna nit vodilja po kojoj je stvaran ovaj album.



Kao prvi singl još koncem 2012. realiziran je neprimijećeni "Inhaler" s ponešto delay/echa u gitarama i solidno razvijenom dinamikom, a kao drugi "My number" koji je mekani funk-ić Talking Heads iz cirka 1983. kada su Byrne i kompanija radili "Speaking In Tongues". Na toj bazi izgrađena je struktura većine kompozicija - slatkaste vokalne arije s mnogo gitarskih igara i dotjeranih inverzija koje sežu i u tremola ("Bad habit") ili nešto čvršću ritmičku potku koja tek u nekim trenucima aludira na Steve Lillywhiteov posao u slučaju Simple Minds i U2 (pjesme "Everytime" i "Providence" u kojoj gitara zazvuči kao kombinacija The Edge - Charlie Burchill). Neke pjesme podsjete na ostavštinu new-romanticsa kroz spoj Echo & The Bunnymen i popa Then Jericha, A-Ha ("Out of the woods", "Milk & black spider"), no da nema te fine gitare i dinamički sređenih aranžmana, dojam bi bio izuzetno mršav. Posljednje dvije "Stepson" i "Moon" su ambijentalne laganice kakvih je bilo na stotine i po ničemu osobito se nisu izdvajale osim što su služile kao popuna albuma ili povremeni 'predah' na koncertnim set-listama.

Ali, kako vrijeme odmiče, njihova popularnost je sve veća dosegnuvši fantastičan no.2 na UK listi albuma.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 05/03/2013