Naš recenzent Jura je malo preuranjeno krenuo s prikazom ovog najnovijeg projekta Aleksandera Cepuša i Matej Krajnca prvo recenziravši treći album, ali šta sad...

Ok, ovo je prvi album snimljen u ožujku 2015., te prikazuje ova dva hiperproduktivna kreativca u sirovom lo-fi izdanju gdje uistinu nije teško pretpostaviti tko je na kojoj funkciji. Naravno, Cepuš svira sve instrumente (bas, gitara, programirani ritmovi), a Krajncova je lirika i vokali, dok produkciju potpisuje njihov stari znanac Martin Mastnak. Pola sata jam session svirke u dobroj mjeri zvuči poput onog nesretnog kolaboracijskog projekta Metallice i Lou Reeda. Jedan šumom, drugi drumom. Dok odzvanjaju hard/heavy riffovi s brojnim improvizacijama i uglavnom brzim tempovima, Krajnc se očajnički pokušava prilagoditi žanru koji mu i nije domaći teren, te baš upravo poput pokojnog Lou Reeda uglavnom narativno sriče tekstove bez imalo melodičnosti ili pokušaja polumelodičnih arija. Sve ovo nalikuje na svojevrsni literarni manifest popraćen heavy rockom ili heavy u kome se spletom okolnosti našao vrstan poeta-komičar koji tek samo u ritmu sriče poeziju. O Krajncovoj literarnoj, a i vokalnoj interpretaciji daleko bolje govore njegovi solo albumi nego li ovaj prvijenac s novim potpisom, a toga je vjerojatno bio svjestan i Mastnak mnoštvo njegovih vokala provukavši kroz uvrnute efekte, halove, delay i prostorno prljave transformacijske oblike dobivši ipak ugodno slušljive kompozicije koje su, po svemu sudeći i po dobro znanom Cepuševom običaju snimljene 'at first take'. Dokaz tome su i razlomljene pjesme, vrlo neuredno izrezane: dok jedna stvar završava, naravno bez fade-outa i finiša, taj posljednji ton često ulazi u narednu temu s jednim vrlo grubim rezom pauziravši tek sekundu-dvije u nekolicini pjesama.

Ali naravno i ovakva sirova lo-fi produkcija ima svojih draži pokazujući spretnost u neredu (sjetite se ranih snimaka Otroka socializma i istih obrada Incurabili), međutim vidljivo je da se niti jedna od ovih 10 pjesama nije prethodno uvježbavala i dotjeravala s obzirom da Krajnc voli raditi jezgrovite minimalističke aranžmane koji u većini slučajeva imaju refrene, a i vokalno dorađene konture. Bolja strana ovog treša su stihovi obasuti metaforama i raznim zvrkarijama s kojima Krajnc zna s vremena na vrijeme satirično prošarati po svojim regularnim izdanjima dozvolivši mašti na volju da u fabulu uključi sve i svašta što god mu asocijativno padne na pamet. Ponekad ga je u ovome slučaju uistinu teško pratiti zbog dinamički postavljenih ritmova, a i činjenice da se sâm Matej u nekim sekvencama pogubio. Jasno, da je trenirao vokalne dionice na ovakvu težu žanrovsku sferu rocka, da ne pričamo o metal growlu ili crustu, ovo bi djelovalo prilično moćno i uvjerljivo, no ovakvo kakvo jest, izdanje jedva da zaslužuje neku prolaznu ocjenu. Tek samo probni eksperiment bez ijedne konkretne i uvjerljive pjesme.

Naslovi: 1.Orglice - trampolin na koncu sveta, 2.Pantomima - Gutenbergova ljubezen, 3.Morana - plaz, 4.Jutro - obred, 5.Ep - pečat, 6.Prvi komat - drugi komat, 7.Tretji komat - četrti komat, 8.Peti komat - šesti komat, 9.Antipentameter - razkošje, 10.Vrat - amulet

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 11/06/2015