Još pamtim što mi je rekao Andrija iz Mašinka kad smo radili intervju pred njihov koncert u Vintage-u o grupi Fajrunt koji su im tad bili predgrupa: "Svirali smo s njima baš na koncertu u Varaždinu. Svirali su Kurve, svirali smo mi i ti neki klinci iz Varaždina. Njihov prvi koncert, a mi smo stajali tamo oduševljeni". Otprilike takav ushit i na mene je, u većem obimu, ostavio njihov debut album. Članovi grupe su: Andrej Smetiško - bubnjevi, Saša Bolić - bas, Mislav Bunić - gitara/vokal i Dominik Sever - gitara/vokal. Nisam siguran postoji li grupa više od godinu dana, ali u tom kratkom postojanju već su ušli u studio i snimili debut album. Takva brzina snimanja albuma kod mladih bendova, s ciljem da nešto postignu u kratkoj vremenskoj jedinici, može biti dvosjekli mač.



Naslov albuma odnosi se na refren pjesme "Kao da više nikada" za koju potpisujem da je jedna od najboljih punk rock pjesama u posljednjih nekoliko godina. Tvrde i žestoke gitare u prvih par sekundi, nastavlja ulet cijelog benda i pjesma vas obara s nogu. Onaj osjećaj kad, što god da radite - ostavljate, i skačete zajedno dok bend praši. I kako recenzenti često znaju napisati, da su objavili samo ovu pjesmu, bilo bi dovoljno . Tu su već pokazali zrelost velikog benda koji zna što radi. Imaju smisao za složiti punk stvar koja je svirački zrela i kojom šamaraju veliku većinu bendova koji već dugo statiraju na sceni. Iako imaju pop melodiju, nisu infantilni, a s dvije gitare imaju čvrsti zid kao da im je ovo ne znam koji već album po redu. Ovom pjesmom će vas bez problema natjerati da poslušate i ostatak albuma. Čak je i moja trogodišnja princeza jedno jutro rekla: "Tata, daj mi pusti ustani, pokreni se". Nakon tako jakog uvoda, malo su se primirili s dvije pjesme u kojima se naziru utjecaji Iron Maidena ("Mir planeta") i Živog Blata ("Divlja zvijer"). Te pjesme su samo vrlo dobre, za što je najviše kriv furiozan uvod u album. "Zlatna čarolija" intimna su razmišljanja mladog čovjeka koji se traži i ne zna što bi sa sobom. Iako su možda premladi da do kraja mogu osjetiti priču o tome koliko je relativno materijalno bogatstvo, pjesmom "Tvoj život" dobro pokazuju na koji način o krivim stvarima treba razmišljati. Pjesma "Alkohola kralj" ponajviše narušava ugled albumu. Slažem se da svaki punk bend koji drži do sebe mora imati bar jedan tekst na temu alkohola. I to je kod svih (ne samo punk) bendova najviše prisutno na početku stvaranja. Ali baš da se ide tako daleko pa se prozivati kraljem alkohola, naivno je i zvuči infantilno. Možda bi imalo više smisla da glavni vokal pjeva da je alkohola panj, umjesto alkohola kralj, obzirom da je razlog cuganja cura (?!?) koja mu, kako kaže tekst pjesme, "cijeli život sjebe".



Druga polovica albuma zato ne obiluje lošim pjesma. U pjesmi "Ljudi" pjevaju o jednakosti među ljudima, "Nemam granica" je početak ljubavne trilogije, pjesma o idealnoj boljoj polovici sa sjajnim tekstom koji uspješno bježi iz područja sladunjavosti. Za to je uz tekst zaslužna i glazba na tragu grupa s Fat wreck etikete poput Teenage Bottlerocket. "Zajedno" nastavlja ljubavnu priču, ali to je pjesma u kojoj glavni lik nabraja sve što je radio sa svojom dragom, a u refrenu pjeva kako više nisu zajedno. Kako nabraja sve što su radili zajedno, možete si jako precizno iscrtati slike i zamisliti njegovu trenutnu ljutnju i patnju. I ne može vjerovati što više nisu zajedno. Konačni završetak ljubavne trilogije prolazi kroz pjesmu "Pa jebi se" kroz koju glavni autor jasno pokazuje što misli o dotičnoj. Kao epilog na priču ide kraća "Sam svoj". Za kraj albuma ostavljena je najžešća "Greške su tvoji snovi" s impresivnom solažom sitnih brzih tonova.

Pitam se što je tako magično u Fajruntovoj glazbi i njihovom debut albumu. Nisu popični i sladunjavi ni glazbeno ni tekstualno, a opet imaju onu pop punk notu Buzzcocksa. Punk bendovi u prvim koracima su bliži hardcoru neg' punku,a ovi su već u startu preskočili tih par stepenica. Da me netko pita kako bi trebao zvučati moderni punk bend, pustio bih mu ovaj album. Čak mi je i malo nestvarno da su već na početku ulovili idealnu glazbenu formulu. Koju neki još uvijek traže, a neki je nikad niti ne pronađu. Da ne bude zabune, isti tekst bih napisao da Fajrunt imaju trideset ili četrdeset godina. Nisu njihove godine razlog što me se album dojmio, već isključivo kvaliteta glazbe.

Kad se bavite ovako nezahvalnim zadatkom pisanja recenzija, rijetko imate vremena po nekom albumu jašiti predugo. Naravno, postoje iznimke, ali rijetko se kod mene nalaze u ladici naziva punk rock. Jer u toj glazbi, nakon posljednjeg albuma Pasa, bio je samo jedan album kojem sam se vraćao. Zahvaljujući ovim Varaždincima, pojavio se još jedan. Da nije par sitnih propusta u tekstovima, uopće ne bih puno razmišljao oko maksimalne ocjene. Ali i ovaj jedan bod manje je i više neg' zaslužen. Čisto da si ne umisle. Dečki, svaka vam dala!

ocjena albuma [1-10]: 9

jura // 23/04/2015