Dugo se nisam nekom gigu radovao kao nadolazećoj Punk romantici. Ne smijem vam još točno reći zašto, ali ne mogu odoliti a da ne bacim hint - svirat će najbolji zagrebački punk bend. Ljudi čiji je posljednji nastup u Attacku bio toliko dobar da je Medika gorila. Doslovno. Eto, dok se vi sad jadni vrpoljite i pokušavate prisjetiti, ja ležerno idem dalje s uvodom. U međuvremenu, dok ne dočekamo tu tradicionalno razularenu pijanku (13.02., za neupućene) u prekrcanom klubu, priređena nam je bila i mala zakuska za zagrijavanje pod imenom Punk romantična nedjelja. Da se zvalo Punk romantična subota, možda bi još i bila postojala neka veća očekivanja od cijele stvari. Ovako je plan bio naprosto popiti jedno pivo, osluhnuti bendove čisto iz znatiželje i poslije pokušati uhvatiti zadnji dnevni tramvaj. Jebiga, ipak su petak i subotu obilježili Pogreb X u Routeu (a bogme i Srbi i Abnor Malan) i Mišo Kovač u Areni (a bogme i Mišomanija after u Attacku), nakon takvih je dementnih događanja razumljivo da nam zanos oko ovog koncerta nije bio bogznakakav. No, kako je dojam o nečemu uvijek velikim dijelom uvjetovan prethodnim očekivanjima, tako se može reći da je u biti na kraju i ovdje bilo sasvim solidno.

Prije nego što vam detaljnije pokušam opisati zašto je tome tako, reći ću vam još samo da su koncert organizirali ljudi iz Torpedo Syndicate, koji su odnedavna odlučili ujediniti se u jedan entitet s Attackom, valjda u nadi da će tako i jednima i drugima (a samim time i sceni) krenuti nabolje. Sve što ja znam o tome je da se obje strane redovno žale na minuse, tako da valjda igraju na dokazanu činjenicu da minus i minus daju plus. Ne znam baš da su nakon ovog koncerta ostali u plusu, ali sam uvjeren da jesu dan prije kad se do zore lumpovalo uz hitove Joleta, Stavrosa i Željka Bebeka. Ne kažem da mi na tom tulumu nije bilo izvrsno, ali na vlastitoj sam se koži u nekoliko navrata uvjerio kako striktna "pravila" klub ima po pitanju davanja zelenog svjetla za razne izvođače koje proizvoljno procjenjuju pretjerano ekscentričnima ili politički nekorektnima, pa se pitam gdje se onda povlači linija u ovom kontekstu? Čini mi se da sam čitao kako su Mejaši deklarirani antifašisti, je li vrijeme da se lagano pripremamo za njihovu svirku u Mediki u ožujku? Karikiram, naravno da nije. Ali kužite poantu. Ako je Trula Koalicija sa stihovima "Mi smo deca komunizma" i "Živela Jugoslavija" siva zona i ima zabranu nastupa, što je onda Stavros koji je na svojim nastupima svojedobno pjevao ustaške budnice? Što je Mišo Kovač koji od pamtivijeka pjeva na HDZ-ovim stranačkim i predizbornim skupovima i govori kako ne bi išao u Srbiju ni za 100 milijuna eura? 'Ajmo to malo dosljednije, braćo i sestre. Sve to skupa nema nikakve dodirne točke s Fajruntom iz Varaždina, njih više zanima nesretna ljubav, problemi s prijateljima, i pokušaji uvjeravanja samih sebe i svoje publike da će ipak jednog dana sve biti u redu i stvari će doći na svoje mjesto ako ne odustanemo i nastavimo dalje i ne damo se i ne posustanemo i trudimo se i borimo se i pronađemo se i budemo dobri i poslušni. Punk ima milijardu podžanrova, ovo što Fajrunt svira je najmanje "punk" od svih njih. Nema tu punk stava, punk žestine, punk energije, ni punk provokacije. Ovo je onaj ispeglani fini punkić za djecu kojeg će možda nekad pustiti neki provincijski radio urednik naivno misleći kako time privlači alternativnu publiku. Ne bih bio tako oštar prema njima da nisam koji dan prije ovog koncerta vidio spot i čuo pjesmu "Na ovom svijetu". Ako izdvojite par minuta za taj uradak, moći ćete odmah izvući zaključak kako cilj ovih momaka nije svirati dementne rasturačine s pankerima u Mediki, nego prije akustične popodnevne predbožićne setove s Adastrom u Garden Mall-u. Nisam ovo izmislio, zbilja su to svirali. Prije mjesec dana. E sad, ono što me muči u cijeloj toj priči, je to što sam na njihovom koncertu do sad bio dva puta (uključujući i ovaj, jel), i oba puta mi je bilo OK. Malo bih čak možda htio reći da to ni uživo ne valja, ali ne mogu kad je skroz neloše. Tekstovi su doduše i dalje infantilno šuplji, ali se oni u Attacku ionako gotovo nikad ne razumiju. A svirka je klasični melodični punk-rock čija je najveća kvaliteta iznimna usviranost. Baš se osjeti da non stop imaju probe. Još kad bi im scenski nastup bio malo opušteniji i vedriji, bilo bi na njima skroz veselo. Ali, svakome se sudi po pravilima one lige u kojoj igra. Njihova se liga zove "punk za djevojčice" i tu se nalaze u gornjoj polovici. Iza Pičke vrište, ali debelo ispred Kino Kluba, Ignora i sličnih. Vrijedi istaknuti i da im je na svirci bilo nekakvih dvadesetak ljudi i da je atmosfera bila blago rečeno nedjeljna. Prepredeno su taktički bili pozvani na bis i prije nego što su završili s regularnim dijelom, pa je onda kao ispalo da ih nema više smisla zvati opet jednom kad su zbilja završili. Od mene imaju dvojku za ideju i koncept, sedmicu za provedbu istoga, i peticu za stilski dojam. Ne znam ima li smisla govoriti o zvijezdama večeri u večeri u kojoj se prodalo valjda sve skupa 20 karata. Ako mislite da ima, onda su to bile Replicunts - tri djevojke iz Srbije koje su ovom prilikom prvi put pohodile našu lijepu kako bi nam prezentirale svoje viđenje punka. Znam da ste, čim ste pročitali da se radi o tri cure, odmah očekivali u sljedećoj rečenici pročitati nešto o tome kako one izgledaju (tj. jesu li lijepe) ili kako su bile obučene ili neku takvu krajnje irelevantnu informaciju koja se iz nekog poremećenog razloga uvijek smatra bitnom kad se radi o bendu sa ženama. Ništa od toga, zbilja mi se to već gadi lagano. Ono što jest važno, to je da su bile dobre. Dosta dobre. Sviraju punk koji također lakoćom ulazi u kategoriju melodičnog, ali bez toliko onog radiofoničnog pop elementa kojeg im je imala predgrupa. Album prvijenac su izdale prije svega koji mjesec i moram priznati da je meni još bolje zvučao live nego na bandcampu. Tekstovi su im na engleskom jeziku, ali to ne predstavlja problem pošto pjevačica ima savršenu dikciju. Za razliku od onog što sam napisao za Fajrunt, ovdje je prava šteta što se nisu bolje razumjeli, budući da su jebeno izvrsni. Jako samosvjesni i odrješiti, ali bez i najmanje trunke patetike ili infantilnosti. Muzika me pak podsjetila na bendove kao što su Lunachicks ili novije Civet, podjednako modernijeg melodičnog zvuka koliko i punk rocka stare škole. Inače, moram reći da je basistica ostavila najuvjerljiviji dojam, u stanju je savladati taj svoj instrument u potpunosti unatoč tome što je doslovno veći od nje. Bubnjarka cijeli koncert nije skinula osmijeh s lica i to je bio samo jedan u nizu faktora zbog kojeg su pokupile iskrene simpatije svih u publici. Imaju taj srpski šarm, sve što kažu zvuči britko i duhovito. Iako je koeficijent gibanja među narodom ostao blizu nuli, atmosfera je na njima ipak nekako kliknula, više u onom intimno-familijarnom fazonu (što smo i ovjekovječili zajedničkom fotografijom svih prisutnih na samom kraju giga). Osim tih desetak svojih stvari, odsvirale su i 3-4 obrade, od kojih je naravno najglasnije odjeknula Now I Wanna Snif Some Glue Ramonesa. U nekom su trenu imale i nenajavljenog gostujućeg vokalista za kojeg mi izvor poznat redakciji kaže da je suprug basistice. Svirale su oko sat vremena, sasvim dovoljno da mogu sa stopostotnom sigurnošću ustvrditi da ih želim vidjeti opet. S tom razlikom što sljedeći put neću otići na njih čisto iz znatiželje nego iz nečega što skoro da bi se moglo nazvati oduševljenjem. I popit ću deset piva, a ne jedno. I ostat ću s njima piti i nakon koncerta jer totalno ostavljaju dojam djevojaka s kojima je užitak provoditi vrijeme. I gig neće biti u nedjelju i pojavit će se puno više ljudi. I zvat ćemo ih na dvadeset biseva i one će biti toliko oduševljene da će se instatno preseliti u Zagreb. Jedva čekam.

ujak stanley // 26/01/2016