Ovo je bio jedan od onih koncerata za koji sam i prije same fešte imao velika očekivanja. Em što je Mašinko i njihov Svugdje je doma, ali lijepo je najljepše upao u moju listu najboljih albuma prošle godine, em što im je ovo bio najveći zagrebački koncert, em što su odabrali predgrupu koja ima što za reći. Puno je to "em", ali nikako nisam očekivao da će koncert biti išta manje od idealnog. Da sam tako dobar prorok za kladionicu, bio bih bogat čovjek. Ali to je jedna druga priča. Koncert je na stranicama kluba bio najavljivan za 21.30 h, ali kako to već kod nas (nažalost) biva, ovaj je začudo počeo samo pola sata kasnije. Sjećam se da mi je Andrija u intervjuu koji smo radili, rekao da Fajrunt, koji su večeras nastupili kao predgrupa Mašinku, rasturili već na svojoj prvoj svirci ikad', u domaćem Varaždinu. I čim su krenuli s nastupom, to je bilo to. Kratko, jasno i eksplozivno. Uz Fajrunt sam se sjetio KSET-ovskih koncerata grupe Overflow s početka devedesetih. Tad su četiri jednako tako golobrada klinca (kakav sam i ja tad bio) isporučivala sirovu energiju. Fajrunt ima dva gitarista, pa i samim tim njihov zvuk ima punoću, koji su se izmjenjivali i na glavnim vokalima. Glazbeno šeću između ranih Husker Du i pop punk obrazaca NoFX-a, pazeći da pjesme ne odu premekano na pop stranu. Bili su i više nego odlični, a jedina zamjerka je s tehničke strane, to je vokal za koji ne bi škodilo da ga je tonac malo digao. Kako to obično biva kad sviraju predgrupe, tako je i na Fajruntu Vintage više bio prazan nego pun. Što je šteta, ali ne za bend, oni su se ponašali kao da sviraju pred petsto ljudi, nego za sve koji su propustili njihov sjajan nastup. Nakon njih oko 23h na stage su stigle glavne zvijezde večeri. Klub je tad bio već krcat i naći mjesto gdje možeš bar malo predahnuti je bila nemoguća misija. Pjevala je publika zajedno uz bend kroz cijeli nastup, pogalo se u onom čarobnom krugu oko stage-a. Najavljivale se pjesme, za pokojnog Spocka, trogodišnju Mašu koja je na tonskoj pjevala njihovu pjesmu i sve ostalo što vodi pravom tulumu. "Potjeh" je izvukao dvadeset ljudi iz publike da preuzmu lead vokale, a pjesme sa zadnjeg albuma su se u najmanju ruku orile. Odsvirali su veliku većinu svojih pjesama, ne štedeći se ni trena. Pitura je lupao po bubnjevima ludo kao Dave Grohl, gitare su prštale, a Šulc kao Šulc. Pravi frontman velikog benda treba na pozornici biti vođa i dobar animator što on odavno je. Držali su publiku u deliriju i pokazali snagu i za puno veće prostore. Nije lako svirati punk i više od sat vremena rajcati publiku. A njima k'o od šale to polazi za rukom. Mašinko je pokazao da bez problema puni i veći prostor samostalno i pitanje je gdje će se zaustaviti. Ne bi me iznenadilo da ih kroz par godina i još jedan ovako dobar album, vidim i u Domu Sportova. A skrenuli su pažnju i na Fajrunt, mladi bend za koji se nadam da će kroz idućih nekoliko godina biti bar na pola Mašinkova puta.

jura // 28/02/2015

> vidi sve fotke // see all photos