Damir Urban uvijek je imao neki svoj put. Albume je snimao po svom nahođenju, ne mareći puno što su kreativne pauze između albuma vrlo često (pre)duge. Tako je i s Mamutom, koji je izašao pet godina nakon posljednjeg "pravog" dugosvirajućeg albuma, Hello!. U međuvremenu je izašao jedan live, zatim prije dvije godine i mini album. Tim, upitno koliko bitnim radovima, držao je konstantu u medijima. Ali njegovi koncerti su uvijek nabijeni jednom posebnom emocijom koja, svidjela vam se njegova glazba ili ne, uživo uvijek postoji. I baš zahvaljujući njima, uspijeva ne samo držati konstantu, već iz godine u godinu rasti. To samo potvrđuje koncert koji će 21/02/2015 imati u Domu sportova u Zagrebu, a na kojem će promocija Mamuta doživjeti jedan od svojih vrhunaca. Kako sam se nedavno dokopao albuma, prvo slušanje mi je ponudilo baš ono što uživo može itekako klimaksirati, jedan himnični naboj koji u većini pjesama publika može preuzeti i učiniti ih svojima. Tu primarno mislim na "Dva metra (balada o vojniku)" gdje se pjesma diže ritmički kako putuje prema refrenu gdje sve eksplodira. Posebnost u toj pjesmi je aranžman koji je ponudio slične pop obrasce koje je nekad ganjao Massimo u fazi Doriana Graya. Iako malo laganija "Ribe" također gaji tu stadionsku himničnost, a dionice koje pjevaju prateći vokali ima onaj huk koji se čuje na nogometnim utakmicama. Uopće ne treba sumnjati koliko će to efektno biti na live nastupima.

Ima kroz album nekoliko pjesama koje me furaju na neke druge. "Malo je" u jednom dijelu refrena ima melodiju vrlo sličnu Beatlesovskoj "While My Guitar Gently Weeps", dok "Kada se voda povuče" svoj uvodni dio lagano posuđuje od Mobyja. "Venecija. Tone. / Venezia. Sprofonda." gdje jedan od gostiju na albumu, Nebojša Zelić, ima recital na talijanskom. Lirično priziva jedno veliko talijansko ime, Fabrizio de Andreu, iako će mnogi kroz taj recital vući sličnost s recitalnim uvodom u "Ne cvikaj generacijo", Atomskog skloništa. Pjesma, što zbog primarno pjevanja na talijanskom, a što zbog psihodelične mantre, debelo odskače od ostatka materijala koji je puno bliži pop izričaju. Osobno mi se najviše svidjela "Priđi mi bliže" gdje gostuju djeca zbora O.G.Š. I.M.Ronjgova iz Rijeke (dječji zbor još jednom vuče paralelu s "Ne cvikaj generacijo"). Kao jedna od bržih pjesama, kakvih na ovom albumu poprilično nedostaje, razbija monotoniju albuma.

Obzirom da album vodi jedna laganija pop nota (što ne mora nužno značiti nešto loše), tekstovi ipak upadaju u prvi plan i tu je album daleko od laganih nota. Urban je uvijek imao jedan prepoznatljiv, alternativan način slaganja teksta. Najbolji primjer je pjesma "Pasolini" gdje u refrenu kaže "Jer Bog te je učinio lijepom, a ja sam te učinio mrtvom". Na dosta pjesama prvi motiv je more kroz razne varijacije, ali "urbanovski" tamno. Nimalo povezivo s nečim o čemu je pjevao, recimo, Marijan Ban nekad s Dalekom obalom. Glazbeno gledano, minimalizam i ogoljenost pjesama nikad prije nije bio više izražen. U posljednjoj pjesmi "Gluposti u dvoje" imamo uz glavni vokal prisutnu samo električnu gitaru.

Uopće ne treba sumnjati da će Urban s ovim albumom uz stare fanove dobiti i dosta nove publike u svoje odaje. U usporedbi s posljednjim studijskim zapisom, mini albumom, Kundera, ovdje je sve laganije. Ritam mašine na Mamutu su minorizirane, a atmosfera vodi kolo. Mišljenja sam da je i sam autor kroz Kunderu imao svoje privatno čišćenje. I iako je sad (s)krenuo k pop vodama, daleko je to od bilo kakve komercijalizacije zvuka i pripadnosti main streamu (ako tako nešto kod nas uopće postoji!?!). Naravno, izjaviti da je ovo najbolji Urbanov album bilo bi pretjerano, ali nekako imam osjećaj da bi mogao biti najuspješniji dosad.

Naslovi: 1. Kad se voda povuče, 2. Dva metra (balada o vojniku), 3. Ribe, 4. Malo je, 5. Pasolini, 6. Priđi mi bliže, 7. Venecija.tone. / Venezia.sprofonda., 8. Leteći Holandez, 9. Sutra ćemo pričati, 10.Intro Luka MF 102, 11. Gluposti u dvoje

ocjena albuma [1-10]: 8

jura // 20/12/2014