Etiketiranje glazbe je "vražja stvar". Naročito u slučaju kad se radi o tzv. "pozitivnom etiketiranju" gdje poslije svekolika javnost očekuje da se to i opravda. Ponekim umjetnicima to zna biti motivacija da dosegnu željenu razinu kreativnosti, dok je čest i obrnuti slučaj kada etiketiranje djeluje kao balast ne dozvoljavajući uzlijetanje, te stvarajući nepotrebnu nervozu. Urbanov (&4) novi album Hello! već dugo nosi titulu "Najočekivanijeg albuma u hrvata" budući da je od posljednjeg službenog studijskog uratka Retro prošlo dobranih 5 godina, a i više od iščezlog, nikadpredstavljenog Merkur-a koji Urbana prati poput magneta i kojeg se očito nikad neće otarasiti.

Netom izdan Hello! baš kao i Retro glazbeno svjesno bježi i od same primisli na najhvaljeniji i antologijski drugi album Žena dijete, no ovaj put album nije "gol" poput Retro, već bi se produkcijski mogao usporediti s gorespomenutim drugim albumom. Da li je to bježanje od žene i djeteta dobro? Za band sigurno (jer konačno mogu pokazati što i koliko svirački znaju), ali za nas obične konzumente definitivno ne.

Rezultat "bijega" jedanaest je pjesama vrlo slične glazbene konstrukcije (iako ne i produkcijski) uz zajedničku tematsku osovinu koja zvuči kao (oprostite ukoliko griješim) hommage Urbanovoj supruzi Milici. Tako (uz poneku iznimku) gotovo sve pjesme do refrena zvuče poput nekog oblika moderne liturgije (ton gore - ton dolje) da bi se eksplozivno uletjelo u preglumljeni i preemancipirani refren koji nas svojom nametljivošću, a često i tekstualnim banaliziranjem na sve načine pokušava prisiliti da se solidariziramo s Urbanovim emocionalnim stanjem koje bi trebalo biti vrlo uzvišeno, jer ne suspreže osjećaje, pa u nekim pjesmama (npr. "Negativ") čak graniči s idolopoklonstvom, no, ruku na srce, nama slušateljima je rezultat krajnje nezanimljiv i često patetičan. Urbanov pak dojmljiv vokal po prvi put zna i "ohrapaviti", vjerojatno tek toliko da nas podsjeti kako je protjecanje vremena neminovno. I zapravo najbolji dijelovi albuma su oni instrumentalni: uvodi u pjesme, njihovi završeci, solidna minijatura Zero, a od ostalih neinstrumentalnih pjesama treba spomenuti nelošu, iako pomalo zastarjelu Hirošima koja podsjeća na Black tatoo, te jednako nelošu San o životu gdje je Urban progovarajući o životu nesvjesno uspio simbolički definirati i sve glazbene probleme novoga albuma, a dobijete ih ukoliko zamijenite životne pojmove glazbenima (originalni tekst vidi ispod - pojmove mijenjaj sam).

Na koncu, da li je to dovoljno za prolaznu ocjenu? Jest. Za prolaznu. No ništa više od toga! Ma koliko Urban i četvorka bježali od Žena dijete, album ostaje apsolutni peak njihove karijere, a od takvih se albuma ne bježi, ne srami ih se i ne zatire, osim ukoliko bijeg nije paravan za nedostatak inspiracije. Teški fanovi će zasigurno uživati i u Hello!, a nama ostalima bit će monotono, slijepljeno, dosadnjikavo. Slušati ako se baš mora. Sjedi 3.

San o životu

Kako me uspiješ preživjeti
Sobe su tako male
Budni se sudaraju često
Kroz mreže mojih fobija
Ti izvučeš živu glavu
I kažeš da me voliš
Kako me uspiješ preživjeti
Iz usta zadah mrtvih riječi
Smrdim po laži
Davno je bilo ljubavi
Kada sam mislio
Ono što govorim

Jedino što imam je san o životu
Jedino što imam je san o životu

Kako me uspiješ preživjeti
Mladost je pobjegla
Kroz uvijek otključane oči
I ostavila prazan kavez sad
Ovo tijelo koje ne zna čemu služi
Kako me uspiješ preživjeti
Iz usta zadah mrtvih riječi
Smrdim po laži
Davno je bilo ljubavi
Kada sam mislio
Ono što govorim

Jedino što imam je san o životu
Jedino što imam je san o životu

Davno je bilo ljubavi

Jedino što imam je san o životu
Jedino što imam je san o životu

ocjena albuma [1-10]: 3

danko // 02/06/2009