Bilo je zanimljivo posmotriti kuda će krenuti ovaj riječki bend nakon obećavajućeg EP-ija "Mrtvi idol" (2019), a i debija "Freak Show", također EP-ija na kome su imali i obradu Repetitora - "Pripazi na ljude". Šetali su iz čvrstog alternativnog rocka u nu i alt-metal, a vokal frontmena i gitariste Ive Jurčića je daleko više pokazivao tenzije Kebre koji nije promiskuitetan što se tiče žestokog presinga. Tada se baš i nije moglo pozicionirati na kojem psihološkom kontinentu Mamut rađa svoje mlade. Činilo se da je samo igra.
Konačni kompletan debi album prvotno je fiksiran za lipanj 2021., no službeno je stigao tek koncem listopada najavljen s dva singla "Nihilist" i "Kruna", raznolikim spektrom stilova koji nisu baš najtočnije dali reference, ali tim bolje. Prvi je odmah i uvodna pjesma s jasnim stavom ka odbacivanju religioznih percepcija vrludajući moćnim fetišem RATM i Faith No More s izrazitim elementima koje su oba slavna benda upila i crpila iz post-punk/ noise-rock sfera, a to je za prvu ruku malecko zavaravanje da bi se klesanje moglo zaputiti u trenutno vrlo popularne pop-metal devijacije. Koji put se i desi tijekom ovog albuma poput mekših sekvenci pjesme "Bogovi Instagrama" na putu ka post-metal futurizmu.
Takvi povremeni staccato izbojci s atmosferičnim esencijama ipak su samo ukrasni pridjevi; jeste, ima ih i u spomenutom singlu "Kruna" koji je jedna od kompleksnijih stvari s nekoliko vitalnih breakova, ali funkcija koncepta oko odbacivanja smisla života itekako drži fabulu na okupu. Naime, ovo je zdušno pravo doba za takve konstruktivne čarke kada je život praktički postao bezvrijedan, a ljudske vrijednosti su podložne jedino materijalnom i intelektualnom prestižu, te onom svakodnevnom, banalno bahatom prepucavanju i nadmetanju. Mamut na ovome albumu svjesno promiče isključivo racionalne argumente koji ne moraju nužno biti Nietzscheovi, komunistički ili oni što su ustvari proizašli još mnogo prije svih egzistencijalno-socijalnih doktrina (a nisu niti poganski), elem, imaju svoju vizuru u kojoj se ne dozvoljavaju spotaknuti, te im na tome valja skinuti kapu u bogatoj slobodi izražavanja na visokoj razini lirskog segmenta ako ne postoji Bog, onda je sve dozvoljeno, ali ipak vrše stanovitu digresiju u posljednoj temi "Ateist" stihovima 'dobri smo jedni prema drugima samo jer želimo biti dobri'. Bolje rečeno, postoji ustavni državni zakon koji spriječava širenje anarhije 'sve je dozvoljeno'.
Ovdje ima sijaset vrlo interesantnih rasprava i porinuća u nimalo bezazlene metafizičko-ezoterične teme izvađenih iz filozofskih stavova još od stare Grčke naovamo koji mogu kompletnu Bibliju okrenuti naopačke, stoga je ovo jako opasan i ozbiljan album s kojim se ne treba zajebavati ukoliko slušatelj, ama baš svaki ponaosob nije spreman da se uhvati u koštac s njime. Propagira intenzivno snažno i pristupačno kovitlavu prirodu magnetične privlačnosti poput gurua, da ne kažem kojeg Mansona (onog glavnog) na kojeg su se mnogi opekli. S druge strane, sve su ove pjesme odlično odsvirane u modernom dezenu, vrhunski producirane, lupaju u pravom smjeru s tehničko-stilske strane, te ja nemam nikakvih zamjerki jer osobno ovo vidim i doživljavam kao umjetnički korespondirani rad koji se bavi kurentnim problemom u općem armagedonskom kolapsu života kada ljudi više nemaju nikakvu nadu o spasenju na nebesima i čistilištima, vječnoj kazni u paklu, Luciferu i Bogu. Ovdje je sve neutralizirano na jednostavnoj osnovi 'kako u novčaniku, tako i u glavi'. Nimalo zanimljiva realnost koja se viđa svaki dan pretočena je u odlično urađene pjesme poput filma iz kojeg se može svašta naučiti. Ovo je vrlo edukativno, a da je na engleskom jeziku, kao što se regionalni bendovi sa sličnim stavovima znaju neprestano spremati za 'pohod na svjetsku scenu', malo tko bi uopće grebao po smislu ovih vrlo opasnih tekstova što se mogu pogubno tumačiti. Na dan objave recenzije je pod vlak skočila sestrična moje žene jer više nije vidjela smisao života. Bespotrebno je ići dalje.