Prošli album "Endgame" (2011, USA no.3, UK no.27, Canada no.1, Germany no.1) bio je bezrezervni vrhunac karijere benda mada se stari fanovi baš i neće složiti s time smatrajući da su ih počele slušati seljačine naklonjene Green Day koje s angažiranim punkom nemaju nikakve veze. Ipak, album je bio vrhunski dizajniran s brojnim dramatičnim pričama o vojnicima iz Iraka, homoseksualcima, politici, nepravdama, društvenim nejednakostima i još inim stvarima današnjice, no ovdje, na sedmom službenom albumu uočava se sve manje angažirana potka.

Priče su sve skuliranije i fokusirane na što širi raspon emocija koji nije striktno uronjen u punkerski kontekst, moglo bi se reći da pomalo prevazilaze okvire arhaičnosti klasicizma žanra i postaju društveno općeprihvaćene dijelom zbog same kontekstualne crte kojom su povezane. One o kriminalu u društveno-ekonomskim porama života koje ne zaobilaze niti pojedinca, nezavisnog od političkih opcija spremnog da se posluži štosevima i floskulama pretpostavljenog vladajućeg vrha, međutim, teme su općenite i ne dodiruju samo američko društvo. Te okvire frontmen Tim McIlrath često nesuvislo povezuje s bolnom točkom općenitog zapadnjačkog društva gledanog iz američkog rakursa, a nije potrebno navoditi kako je upravo taj aspekt često pogrešan i nije uvijek isti kada se primjerice gledaju slični problemi u USA ili vrlo rijetko korumpiranim državama poput Finske ili Švedske, a da se ne priča o mladim došljacima s Balkana ili istoka Europe gdje organizirani kriminal doseže neslućene razmjere. U tom pogledu bolje bi mu bilo da se držao kao uvijek do sada samo svojeg ogromnog američkog dvorišta jer mu komentari i insinuacije na britansku i europsku društveno-političku i ekonomsku stvarnost očito nisu dovoljno jake poznanice. On zna onoliko koliko mu to mediji i internet dozvoljavaju, a pravo stanje stvari se uočava na terenu, u suživotu s pukom. A kako on niti najmanje nije 'novinarski' istražitelj, već samo tumač onoga što je nazreo, naćuo i saznao, gomila ovih priča i nema adekvatnu pozadinu, no ima nešto sasvim drugo - neprestanu želju za promijenama intenziteta u zatupljivanjima osjećaja i stava onih najugroženijih.

Demagoški rečeno, on se kroz veliku većinu pjesama postavlja u hipotetičara s kojime će se složiti sve veća gomila fanova koji su bend počeli slušati od recimo albuma "The Sufferer & The Witness" (2006, USA no.10, UK no.171) isporučivajući sve veći katalog gordih refrena ukusno složenih u primamljive radiofriendly lirske segmente koji, opet ponavljam i nemaju neku značajniju angažiranu crtu. Počeo je demonstrirati formulu uspješnosti i šablonski senzibilitet, a to nije dobro. Ok, ovdje je još to uvijek vješto zamaskirano u relativno snažne punk pjesme nabijene energijom i pokušajima da se ne skrene s alternativnog pravca u kome se bend neprestano giba. Višeglasja i zaštitni znakovi ostaju nepromijenjeni, posebice u temama "The eco-terrorist in me" koja je nakon duljeg vremena prva pjesma ispod 3 minute (poput Overflow) ili završnoj "Bridges" s prskavim solažama i odmjereno složenim atmosferičnim gitarama Zach Blaira u progressive varijacijama pokazujući rapidan kompozitorski napredak. Može se tu pronaći mnogo istosmjernih fraza i proporcionalnosti koje su radili i ranije utemeljili upravo na albumu "The Sufferer & The Witness", a sve one se nalaze uglavnom na prvih nekoliko pjesama s kojima su uspjeli održati relevantnost svih onih očekivanja nakon "Endgame". Evo, uvodna "The great die - off" (s kratkim simfonijskim introm) najavljuje 'veliku' epopeju sjajnih pjesama s punoćom priče, prvi singl "I don't want to be here anymore" ima dostatnu snagu prijeko potrebnog pozitivnog nihilizma, pop-punk "Tragedy + time" već postavlja sasvim drugačije paralele koje očito nisu Rise Against onakvima kakvima ih se zna (sjetite se kad su Stonesi odšetali 1983. u dance-rock s "Undercover of the night"), a tu je još od solidnijih naslovna pjesma "The black market" s upečatljivom porukom i post-hardcore nabojem Fugazi križanim s nezaobilaznim Bad Religion elementima i progressive aranžmanom. Može se reći da su u tih nekoliko početnih pjesama ponovno pokazali svoju umješnost i održali snagu čvrsto izgrađenih kompozicija.



Drugi dio albuma je većinom svojevrstan eksperiment (izuzev spomenutih pogodaka "The eco-terrorist in me" i "Bridges") od kojih Rise Against barem za sad neće imati puno koristi. "Sudden life" više odgovara žestokom indie-rocku u kome ima sve manje punka, a sve više post-grunge etike bendova poput Seether, Breaking Benjamin i My Darkest Days (pa i elemenata Nickelback), "A beautiful indifference" jest doduše dosta žestoka, ali je razrijeđena s plitkom poezijom i rastrganim prog-punk fragmentima (malo brzo, malo sporo s puno promijena tempova), "Methadone" u zanimljivoj lirskoj opservaciji samo se giba uravnoteženo u pop temeljima gdje je vjerojatno producentski dvojac Bill Stevenson i Jason Livermore odredio konfiguraciju inače jako dobre poetski sročene stvari da se giba 'up & down' kao rođeno za ovisnike o teškim drogama ispreplićući atmosferične detalje, indie-rock, malo klasicizma i zavodljivi 'punk' refren koji ustvari to više i nije (taman za punkere koji se skidaju s teških droga). Naposljetku tri zadnje, do sada ne spomenute totalno odudaraju - "Zero visibility" ima stoner uvodnik, ponešto od Kyuss i ranih QOTSA, naravno nezaobilaznih punk fragmenata kalifornijskog punka u vrlo tromom tempu i prljavi blues-rock naboj, "Awake too long" načas zazvuči da ponavljaju legendarni uvod "Don't fear the ripper" Blue Oyster Cult (pjesma je ubjedljivo najneoriginalnija na albumu i služi samo za popunu, drugi dio riffa je 'maznut' od Blue Oyster Cult), a akustična "People live here" dolazi kao 'otriježnjenje' kojeg su izostavili na prošlom albumu "Endgame". U pjesmu su uključeni i gudači, te vrlo senzibilan vokal Tim McIlratha koji bi se mogao okušati jednog dana i u pop pjesmuljcima nalik na Robbie Williamsa.

Ovaj album u principu je vješto sročen biznis s kojim su na prošla 2-3 albuma krenuli Rise Against. Sve više se okomljavaju na 'srednju struju' uočivši da ih vole i oni za koje do prije nekoliko sezona nisu niti znali da postoje na ovome planetu. Još se ne dodvoravaju patetikom i nekim lažnim nadama, ali taj njihov intenzitet snažne angažirane lirike biva sve više potisnut tenzijama 'velikog' punk benda kojeg Interscope neće samo tako lako ostaviti. Sad su ubjedljivo najveći i najznačajniji punk bend današnjice. S albumom su došli na USA no.3 i UK no.2, a taj uspjeh nisu postigli niti daleko značajnija punk imena. Tko im je ravan?

Naslovi: 1.The great die - off, 2.I don't want to be here anymore, 3.Tragedy + time, 4.The black market, 5.The eco-terrorist in me, 6.Sudden life, 7.A beautiful indifference, 8.Methadone, 9.Zero visibility, 10.Awake too long, 11.People live here, 12.Bridges

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 04/11/2014