Rise Against su na dosadašnjih 5 studijskih albuma neprekidno navodili vlastitu publiku da ih različito komentiraju i tumače. Kada sam se na njihovom sjajnom nastupu u sklopu T-Mobile InMusic festivala 2010. našao u društvu od nekih petnaestak fanova, svatko je od njih imao drugačija viđenja, mišljenja i stavove, a nekakva top-lista od prvog do zadnjeg albuma je skoro pa redovito bila posve različitog poretka. Kako je tada prethodni "Appeal To Reason" (2008) bio još uvijek aktualan album koji se dobrano izvrtio i odslušao, nekako se ustalilo mišljenje da je bio prosječan i standardan koji je upravo svojim idealno posloženim odmjerima svima bio pri vrhu, ali je problem bio u njegovim mainstream hitovima "Saviour" (USA no.102), "Re-education (through labour)" (USA no.112), "Audience of one" (USA alternative no.4) i sjajnom antiratnom manifestu "Hero of war" koji su unijeli veliku pomutnju da se bend totalno 'prodao'. Ma, zapravo to je uobičajena priča kada bend iz opskurnog undergrounda dospije na vrhove top lista i do širokog auditorija, te se kod starih fanova odmah počne širiti ona spika da to više ništa ne valja jer se sada obraćaju primitivnim seljačinama koji ih ne kontaju niti 5%. Glupost broj jedan.

Podsjetimo, njihova prva dva albuma "The Unraveling" (2001) i "Revolutions Per Minute" (2003) imaju kultni status upravo zahvaljujući činjenici da su objavljeni za mali Fat Wreck Chords, a mnogi rado ističu kao najbolji rad njihov prvi demo "Transistor Revolt" kojeg su 2000. izdali u vlastitoj d.i.y. produkciji. Kada su prešli u Geffen, treći album "Siren Song Of The Counter Culture" (2004) je po prvi puta dospio na top-liste (USA no.136), a singl "Swing life away" postao prvim hitom (USA no.117), mnogi su bili spremni tvrditi da bend više nikada neće biti isti, te da će se pretvoriti u komercijalu zvanu Green Day. Glupost broj dva. A kada su naredna dva albuma "The Sufferer & The Witness" (2006) i spomenuti "Appeal To Reason" (2008) iznenađujuće dospjeli na američki top-10 (pozicije no.10 i no.3), te su prihvaćeni i u Britaniji (pozicije no.171 i no.68), otvorila se ona konstantno prisutna diskusija 'za i protiv' benda da li je ili nije prodao dušu vragu za šaku karamela. Glupost broj tri. Ali, kako god, ne može se i ne smije preći preko činjenice da je bend upravo na svojim najkomercijalnijim radovima donio i neke od najupečatljivijih pjesama u karijeri (primjerice "Prayer of the refugee", "The good left undone", "Chamber to cartridge" ili "State of the union"), a mnogi olako prelaze preko toga da ovakav ogroman uspjeh kojim su zasjenili megatiražne NOFX i same Bad Religion koji će im navodno biti predgrupa na promotivnoj turneji, nije samo rezultat adekvatne mainstream pripreme, već i iznimno upornog rada kakav manjka gotovo svim, nazovimo underground bendovima. U principu, mnogo toga se redovito predbacuje bendovima koji iz nekakve skučene scene skoče u mainstream da su iznevjerili ideale, te u ovoj prilici i 'sveta' punk načela. Ma, koješta. Zašto bend, ako već može, ne bi uhvatio idealnu šansu i profitirao na onome što umije napraviti prilično kvalitetno?

E sad, da li je "Endgame" onaj pravi album kojeg očekuju stari fanovi? Vjerojatno nije. Rise Against su već dovoljno rekli sa drugim, trećim i četvrtim albumom, te nema potrebe da se dobije još jedan sličan izdanak. Ovo je sasvim drugačiji rad benda koji se više ne mora dokazivati da je brz, koncizan i strogo angažiranih punk načela. Uz nisku klasičnih punk brojeva, ovdje su satkali nekoliko tromijih tempova kojima se izdvajaju iz cjelokupnog dosadašnjeg opusa. Primjerice pjesme "Midnight hands" u kojoj miš-maš sistemom skreću u metalcore-punk zahvaljujući prljavim gitarama Zach Blaira i vokalima frontmena Tim McIlratha, potom "Broken mirrors" koja pokazuje stanovite starinske blues-boogie/hard-rock elemente u riffovima ili "Wait for me" sa laganim gitarskim staccato uvodnikom i indie-rock atributima koji bi (po mnogim razočaranim fanovima) bolje pristajali uz bendove poput Him, Coldplay, Bloc Party, Arctic Monkeys ili Editors.

Album otvaraju prva dva singla "Architects" (USA no.119) i nadahnut katastrofom o uraganu Katrina, "Help is on the way" (USA no.89) koji djelomično donose stari zvuk benda sa mješovitim hardcore tempovima, nezaobilaznim vokalnim višeglasjima i himničnim refrenima s kojima dobivaju velike simpatije one novije publike. No, velika većina pjesama nije povratak na stari zvuk Rise Against izuzev britkih i jednostavnih skladbi "Disparity by design" i "Survivor guilt". Primjerice popistična u zvuku "Make it stop (september's children)" sa indie melodijama i proširenom gostujućom pratećom vokalnom sekcijom Tess Young i tinejdžera Stevenson (Miles, Maddie i Stacie) djeluje kao namjerni križanac Green Day, The Offspring i britanskog new-wavea, no u principu je jedna od najupečatljivijih i najjezovitijih skladbi cijelog albuma. Tematski je angažirana poema o strahotama nasilja kod tinejdžera, u ovom slučaju homoseksualaca koji su samoubojstvom okončali svoje živote jer nisu mogli izdržati pritisak i poniženja svojih vršnjaka i okoline. Čak su u jednoj kratkoj spoken-word dionici ledeno-hladno naveli njihova imena i njihovu starosnu dob.

Da se ne raščlanjuje i ne secira u tančine pjesma po pjesma, globalno gledajući, mnogo toga je poduzeto u pogledu aranžmana koji pokazuju kompleksnije strukture sa bržim i laganijim dionicama, ubrzavanjima i usporavanjima (najočitija je "Satellite"), dok im je od starog i prepoznatljivog zvuka ostao upečatljiv i zarazan riffoidni efekt. Tekstualno, ovdje su neki od možda i ponajboljih stihova koje je Tim McIlrath ikada napisao, a mahom su inspirirani različitm sjebanim prokletstvima današnjeg društva koje je debelo zagrezlo u pakao koji nije 'tamo negdje', već ovdje na zemlji. Upravo je "Satellite" jedna od takvih tema koja u paketu sa "Architects" i "Survivor guilt" govori o cjelokupnom razočaranju. Ova potonja je u neku ruku nastavak hita "Hero of war" s prošlog albuma kada je glavni lik pjesme, vojnik iz iračkog rata preispitivao samog sebe zašto je tamo bio i koji ga je vrag odnio u bezdan gluposti Bushove politike. A u ovom slučaju "Survivor guilt", pristigao je odgovor neznanog ubijenog vojnika koji je u principu izvršavao naredbe, tj. zločine pod svetom zakletvom 'u ime američke borbe za slobodu' kroz zamišljeni dijalog sa nekim domorocem kojem kaže da se borio za njegovu otadžbinu. Naposljetku, tu je i naslovna skladba "Endgame" koja zatvara album sa nanizanim sličicama i kolažima koji predstavljaju cjelokupnu pokvarenost američkog društva od politike i rata, preko naftne katastrofe u Meksičkom zaljevu i terorizma, sve do individualnih strahova da je pred nama društveni armagedon pun tragedija i katastrofa.

Bilo je samo pitanje vremena kada će Rise Against napraviti univerzalan album idealno usklađen i odmjeren po sistemu snažno nabijenih pjesama i pravilno postavljenih stavova bez okolišanja i tematskih vrludanja. Red politike, društvene kritike, nepravde, problema nejednakosti, različitih aspekata sagledavanja današnjice, a iza svega toga stoji nepristrana i umješno distancirana porcija emocija, ljubavi, tolerancije i nepragmatičnog suosjećaja. Vrijeme će pokazati da li je ovo uistinu njihov 'tour de force' karijere. Na top listama zauzeo je najbolje plasmane do sada (USA no.2, UK no.27, te no.1 u Kanadi i Njemačkoj), a ako je suditi po tome da su im Bad Religion predgrupa koja im je predala štafetnu palicu i tron, nema nikakve sumnje da su u ovome momentu postali vodeći svjetski punk bend.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 20/04/2011