Predstavljati Doringa (Baga) iliti Dinka Čvorića nije potrebno: producent, snimatelj brojnih hvatskih indie, alter, rock i inih izvođača, vlasnik studija Slamasonik u zagrebačkoj Dubravi, vrsni gitarski virtuoz itd. Prvi album "Infography" (2017) došao je poprilično kasno s obzirom da je s nekadašnjim bendom Šta Ima? odradio pozamašan broj svirki još prije desetak (i nešto manje) godina, te onda se bacio na studijski posao, elem zapostavio je vlastitu kreativnost mada je nakon razlaza komotno mogao ostati u điru objavljujući s vremena na vrijeme poneki dugosvirajući rad.
Taj prvi album nije imao oscilacija u izvedbi, ali je potaknuo progressive/fusion/ jazz-rock s 'pop' strukturom kojoj ranije nije bio sklon i tu se protkalo malecko zrno neprijepornih komercijalnih tenzija kako i na koji način instrumentalističkim varijablama (bez ikakvih vokala) zadobiti simpatije nešto šire audijencije od bivšeg benda. A vrlo slična stvar se odvija i na ovome drugom albumu objavljenom netom nakon Nove 2020. godine. Osam instrumentala je ponovno upakirano u 'pop' formate od 3-4 minute (najdulji je "Vrlika" od 5 minuta), koncizno u tančine izvedeno što se tiče 'žica' i pripadajućih gostiju na saksofonu (Mak Murtić), bas klarinetu (Aldo Foško) i violini (Lucija Stanojević) uz jednu moju opasku što se tiče 'palica' bubnjara Damira Mihaljevića, ali o tom kasnije. Jasno je da se Dinko s ekipom nije želio upuštati u kompleksnije sfere i kompozicije odvaliti u znatno dulje minutaže (mogao je bez problema); kompresirao ih je u radiofoničan manir s plesnim akcentima, taman pogodnih za kojekakve kulise, podloge i ine intervale u kojima je potrebna namjenska glazba, a priznati ćemo, unatoč tome što se takve glazbe može pronaći oho-ho, svakom radio uredniku i inom glazbenom režiseru, pardon, vršitelju odabira, uvijek dobro dođe pri ruci imati koješta adekvatnog u datom momentu (od The Shadows i Booker T. & The MG's do primjerice Tangerine Dream, Vangelisa, Stefanovskog, Satrianija, Malmsteena, Steve Vaija, Don Caballera, Tortoise, Mogwai, ma i Chui, 2Cellos, Weather Report, Apocalyptice, Orbital, God Is An Astronaut...). A ovaj album je dobra preporuka za tako nešto, no nisam siguran da je baš zbog toga i urađen. Urađen je zbog autorovih afiniteta koje njeguje prvenstveno kao sjajan staccato gitarist dotaknuvši se hrvatskog folklora, afro-pop utjecaja, pa čak i istočnjačke pentatonike, te dakako globalnog world-musica, a sve on to zdušno radi kombinacijama math-rocka (s prekratkim progressive nabojem) u vrlo veselom, lepršavom i osvježavajućem ambijentu. Mnogi gitaristi mu mogu biti zavidni na ovakvim igrama i lakoćom kojom osvaja dotirani teren počevši od uvodne surf/tremolo veselice "Mrežničko kolo" s jazz dionicama saksofona, pa rasplesanog i melodičnog funk/jazz-rocka "Privid zajedništva" (sax je također bitan element), spomenute pentatonike "Kineska močvara", ali tu se pojavljuje, možda i (ne)bitan problem - ritmika Damira Mihaljevića s nespretno postavljenim klasicizmom rocka. Kompozicija pršti instrumentalističkim bravurama Dinka i basiste Mihovila Jurdane - Miće koji se odavno kuže u detalje još od vremena Šta Ima?, no ta ritmika je postavljena prešturo, europski heptatonski i rockerski, a to za ovakvu kompoziciju nije dovoljno; moglo se to i bolje obaviti, a kako album odmiče, vrlo dobro se pokazuje to ritmičko šlepanje bez obzira na neke zahtjevnije produkte koje Damir prikazuje, ali u domeni klasičnog rock bubnjara koji pretežira brojne prelaze s ponekim kontraritmovima ("Drabo Nuevo").



Vrsan odabir bas klarineta i melodičnih improvizacija što zazvuči poput fagota u laganijoj temi "Rimska salata", lagano postavljen jam-session najdulje, spomenute "Vrlika" s violinom i dinamički uređenim aranžmanom je najkompleksniji dio albuma u kome se izražava Dinkova specijalnost, a jedina kompozicija u kojoj se Damir potpuno iskazao u ovom srazu s dva besprijekorno uigrana glazbenika je "Enofazni števec" (Damir ima i svoju podulju solo dionicu), dok je "Blue house" afro-popom zadojena simpatična završnica s kraćom bubnjarskom egzibicijom, a navodi se kao mediteranska inspiracija.

Čitav album pijarom je opravdano najavljen kao zemljopisni (geographical) rock produbivši terminologiju world-musica i suštom težnjom Doringo benda da auditoriju i općenitoj popularnoj glazbenoj kulturi podari svježe krvi. U tome se i uspjelo brojnim sviračkim finesama koje, istini za volju, nisu nove, ali obasipaju finoćom spektrova bez obaveze na prijeko potrebnu avangardnu inovaciju kojom bi 'novi žanr' trebao isijavati. "Gužva u svemiru" ima amblematičnost rockera koji su odavno prerasli klasične gabarite rocka i simboliku tumačenja; uvlači se pod kožu melodičnošću i pop opsezima stapanjem post-moderne: duhovitošću, prividnom bezbrižnošću i zabavnim karakterom organski skladane i snimljene glazbe u kojoj se svašta zanimljivog pronalazi. Fiksirati točan učinak na duže razdoblje je također moguć: malo koji glazbenik iznikao s ovih naših ex-Yu teritorija, a posebice iz underground rocka kao što su Doringo, teže će se odlučiti da posegne u strategiju sviranja i kreiranja ovako nešto novog, što, tvrdim i nije novo, ali nije niti baš samo tako jednostavno za odsvirati. Kad bi postojala lista, recimo '1000 albuma s prostora ex-Yu koje morate poslušati', ovaj bi zasigurno trebao biti na njoj.

Naslovi: 1.Mrežničko kolo, 2.Privid zajedništva, 3.Kineska močvara, 4.Drabo Nuevo, 5.Rimska salata, 6.Vrlika, 7.Enofazni števec, 8.Blue house

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 12/02/2020