Nekad je jako dobar debi bio 039, sad je pod rednim brojem 141 u katalogu D:S Records koji se u međuvremenu preimenovao u Crime:Scene Records. Sto albuma je prošlo od 2009! A promijenio se i bend. Ne toliko u stilu, koliko u općem zvučnom dojmu. Ono što su na prvijencu bile neke nemušte elektronske igre s programiranim ritmovima, ovdje su sada kompletno zamijenile i ono nešto malo nečega što je mirisalo na anologni zvuk. Vokal glavnog čovjeka Hrvoje Krstića nije više toliko uvjerljiv, bend više nema niti myspace.com stranicu, imali su mnogo problema da uopće i snime ovaj materijal, tako da se sa sveukupnim rezultatom može biti tek djelomično zadovoljan. Zašto?



Prvo, kompletan ritmički performans je strogo digitaliziran s onim suhoparnim programiranim tretmanima kada je za živi nastup dovoljno uključiti matricu i samo pjevati na nju. Drugo, ovdje skoro da i nema više gitare Marka Zelića koja je činila neke od najboljih frekvencija dovodeći stil benda do nekih sjajnih konotacija post-punk sfere poput Joy Division, Gang Of Four i Bauhaus. Većina pjesama je elektronski napravljena na synth i programe, a bome, samo jedna je na hrvatskom jeziku i to završna "Tekovina (za Satan Panonskog)" gdje Hrvoje pjeva skoro poput black metalca/hardcoreaša, što je potpuno neobično za njega. Iskreno, nemam ništa protiv, to jako dobro umije i to mi se sviđa. Sve ostale su na engleskom pokušavajući doseći onaj fiktivni smisao Adi Newtona (Clock DVA) poigravanjem kojekakvih intimnih sudbina, paklova i eteričnih hodova po granicama imaginacije, nadrealizma, iracionalnosti i metaforičkih fraza. Tu je Hrvoje još i najjači, ali malo tko će naći iole nešto smislenije u njegovoj poetici spram ovoliko daleko kreativnijih i kvalitetnijih izvođača u tom fahu koji su puno direktniji. Ima ovdje i ponešto pop ekspeimenata koji su dovedeni do sfere da djeluju zavodljivo, ali kompletnom albumu ubjedljivo manjka one osnovne gitarske snage koja se pretvorila u mračan synth-pop s elementima glitcha i novovjekovnih, ne baš uredno složenih stilova.

Ne kažem da ove pjesme nisu dobro zamišljene, već da im manjka kinetičke energije s obzirom na osnovni nedostatak gitare u prvom dijelu albuma. I kad se pojavi jedna relativno dobra energična post-punk/industrial stvar s nekim gitarističkim fragmentima poput "Height of hollow" (tek 8. po redu), mnogo toga oduzme sintetika, programirani ritam i pokušaj prizivanja progressive konotacija s kojima autor očito još nije na svome terenu. Nailazi se na jednu jako zanimljivu, vrlo modernu, čak i avangardnu rock pjesmu "Kolovrat" s početne 2 minute istinskog eksperimenta koje su i ponajbolji dio cijelog albuma: da je te 2 minute Hrvoje poput nekih Pink Floyd albuma s početka karijere uspio razvući na čitav album, napravio bio možda i strašno zanimljiv konceptualni rad, ali danas mladim momcima 'koncept' ne pada na pamet, neki ga mrze, a neki uopće nemaju pojma o tome premda su gutali kekse i fumali trave slušajući techno, shoegaze, brit-pop, hip-hop i razne oblike progressivea (post-rock/metal, stoner, doom, drone, chill-out, progressive-techno, big-beat...).

Infrastruktura mu je uistinu nezanimljiva s tretmanima gdje se najveći dio materijala svodi na elektroniku, jako otrcani pristup ritam mašini i tek rijetke gitarske intervencije koje dolaze u drugom dijelu albuma premda ima jedan od najboljih muških vokala na ovim prostorima, te odličnu liriku. Prije bi mu bio jako dobar potez da objavi knjigu vlastite poezije budući da je odličan u tome, a sve se čini kako je jako sramežljiv i previše samozatajan plašeći se bilo kakvog publiciteta u državi koja ima samo 4 milijuna stanovnika.

Po meni, on je umjetnik koji ima mnogo vlastitog izgrađenog od velikih uzora Ian Curtisa, Joy Division, Interpol, Adi Newtona, Peter Murphyija, možda Bowiea i Cavea, uglavnom velike i moćne gomile najjačih mračnjaka koje spretno uklapa u svoje pjesme. Teži za savršenim i sveobuhvatno jakim žanrovskim izrazom na internacionalnoj razini što mu momentalno ne uspjeva. Možda će ovaj album otkriti kao pravo bogatstvo generacije nakon odlaska kompletne rock scene u ropotarnicu kao jedan od nedovoljno potenciranih hrvatskih aduta 2014. godine, tko zna? Kao što obično glazbeni kritičari znaju izvući neke raritete i pisati eseje o njima, pa čak i diplomirati analizom tuđih radova na osnovu mnogih medijskih čimbenika i izvučenih konteksta. Možda će ovaj album Utjehe Kose upravo nekome poslužiti kao inspiracija za magisterij. Bolje ovo nego neki album Parnog valjka, Van Gogh ili zadnji albumi Hladnog piva i Psihomodo popa. Razlike su ogromne, ali je moglo, pa i trebalo sve ovo ispasti puno bolje.

Naslovi: 1.Nightly, 2.Crossing the abyss, 3.Aeon, 4.Crusifix cabaret, 5.Draff, 6.Babel, 7.Jerusalem, 8.Height of hollow, 9.Kolovrat, 10.Sorrow, 11.Tekovina (za Satan Panonskog)

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 14/09/2014