S ponovno novim frontmenom Jon Davisonom, inače pjevačem Tennessee's Glass Hammer koji je zamijenio tek privremenog Benoit Davida (pjevao samo na prošlom albumu "Fly From Here", 2011, UK no.30), Yes-ovci traže idealnu zamijenu za Ian Andersona koji se morao povući 2008. zbog napada astme. Podsjetimo, s Andersonom na vokalu su snimljeni svi albumi izuzev "Drama" (1980) na kome je pjevao Trevor Horn koji je pak, u novoj inkarnaciji benda na prošlom albumu kao producent skupio upravo tu ekipu iz 1980., a mjesto vokala dao Benoit Davidu. Ali kako su previranja unutar ovog najznačajnijeg i najdugovječnijeg progressive-rock sastava bila učestala, te kako se Horn opet povukao, a Benoit nije bio tekstopisac, sasvim je jasno da bend ovakvog kova nije htio zadržati Hornovog pridošlicu, rezervu s klupe.

Jon Davison ima fini visoki falset vokal poput Andersona i osjeća se da ga koristi prirodno, a ne usiljeno imitirano poput Benoita koji se trudio nalikovati na Andersona. A osim toga, Davison i stasom podsjeća na njega; komotno bi mu mogao biti sin, te je i tekstopisac. Bend mu je dao odriješene ruke u čak 6 od 8 pjesama da piše ono što će najbolje moći otpjevati. To jesu doduše vrlo slični besmisleni tekstovi s konceptom o suprotnostima zla i dobra, yin & yang natucanja, kozmičkih i metafizičkih, te sličnih kontradiktornosti s ciljem gordog prikazivanja koliko se dva suprotna pojma razlikuju kao nebo od zemlje. U tom pogledu, baš po običaju ništa pametno se nema što saznati iz lirike koja nit' smrdi nit' miriše, ali zato se glazbeno stara, pa i u ovim godinama najbolja moguća postava potrudila priuštiti solidnu infrastrukturu. Elem, ekipa glazbenika je ista kao i na prošlom albumu (Chris Squire - bas, Steve Howe - gitara, Alan White - bubnjevi i Geoff Downes - klavijature), te su ga napravili daleko mekšim odlutavši u vještu slatkost progressive-popa u kojoj se tek samo na momente pronađe rock elemenata.

Većina glazbe djeluje kao prerađenice nekih najuspjelijih momenata iz rane faze karijere poput albuma "The Yes Album" (1971) gdje su bili taman zabavni i rock i pop, ali mnogo toga ovdje štošta ipak nije takvo. Nedostaju oni režavi, odvaljeni i hrapavo porašpani Squierovi basovi i bezbrojna Howeova gitarska staccata i riffovi, te tehnikalije koje su se nekad temeljile na melodijama klavijatura Rick Wakemana, a bome i snažni ritmovi. Svih 8 pjesama je laganijih i umjerenih tempova orijentiranih upravo za mainstream i bezbrižnu radio difuziju počevši od uvodne "Believe again" koja tek može poslužiti za sitnu christian-pop/rock đuskicu o tome kako se još uvijek 'vjeruje u ljubav', pa "Step beyond" s virtualnim repetativnim melodijama i pratećim arijama. Neke su zgodne tek za slušanje zbog učestalih promijena tempova i raspoloženja ("The game", lagana "Light of the ages" i najdulja, završna "Subway walls" sa sintetičkim orkestracijama), a neke nakon duljeg vremena sadrže ponešto i od folk nasljeđa ("To ascend" s vodećim akustičnim rolama). Još jedine najkonkretnije pjesme od početka do kraja koje ponešto zamirišu na rock je umjerena "In a world of our own" u kojoj ima i ponešto hard klavijatura, te melodično primamljiva "It was all we knew" kakvu može napraviti svaki potkovaniji pop-rock bend u rasponu od C.C.Revival do The Smiths i svih njihovih sljedbenika.

Refreni su naravno veoma primamljivi, ali album nikako neće 'sjesti' na svoje mjesto odprve. Ipak su oni još uvijek stari majstori žanra koji mu odavno više ne pristupaju istraživački, već su ovdje postupili po njuhu koji bi im mogao osigurati ne samo finu tržišnu prođu, već i barem neizvjesnost do narednog albuma kada bi 2018. trebali proslaviti 50 godina rada. A s ovime materijalom u ovako već krhkim poodmaklim godinama neke jače rockerskije egzibicije ne dolaze u obzir.

Naslovi: 1.Believe again, 2.The game, 3.Step beyond, 4.To ascend, 5.In a world of our own, 6.Light of the ages, 7.It was all we knew, 8.Subway walls

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 26/07/2014