Tim Booth i društvo zvano JAMES bili su jedan od najutjecajnijih britanskih bendova s kraja osamdesetih i početka devedesetih. Njihove himnične Sit Down ili Come Home pjevali su prepuni stadioni, no s krajem devedesetih počeli su gubiti bitku s mlađim bendovima i objavili su raspad na pragu novog milenija, i to nakon prilično dobrog albuma i pjesme, po kojoj bi ih se mogle mlađe generacije sjetiti - Getting Away With It, koja polako postaje evergreen.

Šest godina, šest dugih godina falili su oni nama i mi njima, ali tek su početkom 2007. objavili da će odraditi nekoliko zajedničkih koncerata. Uvijek je lova u pitanju, pa je bila i ovaj puta. No, skužili su da kemija još postoji ili se vratila, pa su krenuli i u snimanje novih pjesama i albuma.

I tako, eto nas na četvrtom studijskom izdanju od tada. Ako smo se s prvim "Hey Ma" ponovo prisjetili što su i tko James, kasnije smo upoznali i njihovu mračnu stranu "The morning After", s "La Petite Mort", potpuno smo se vratili su doba stare slave.

Jer kako inače objasniti trio pjesama koji otvara album, gdje nas Walk Like You polakim klavirskim uvodom upoznaje s tematikom koja explodira nakon minute i drži nas u pripravnosti svih sedam minuta trajanja. Curse Curse je odgovor Guetti i sličnima da i starci mogu prolupati. "Pour me more tequila Raise the flames to fever Some spirit draws me out Praise the lord and kiss me on my mouth" pjeva Tim Booth uz rave ritam, koji me natjerao da ovo pišem stoječki! Moving On ima zaraznu bas dionicu pa umjesto da "sit down" i dalje cupkam kraj tastature, a tek kad me poznata Jamesovska truba šibne, čujem da imam ljetni hit u slušalicama.



Svaka od ovih pjesama ima nešto "ono", prepoznatljivo jamesovsko, i nimalo se ne čini kao da je to jedan album, već skupina najboljih singlova nekog benda. Tako je i u nastavku albuma gdje Frozen Britain "drži" odličan refren, dok završna All I'm Saying opet kao i početna, polako razvija temu sve dok se ne pretvori u stadionski hit i završetak koncerta o kojem će se pričati još generacijama.

Iako bi se prema naslovu albuma "La Petite Mort" (inače u slengu naziv za post-orgazmičku nesvjesticu) i znajući da su pri pisanju pjesama za ovaj album Timu umrli majka i najbolji prijatelj, moglo zaključiti da će ovaj album biti čista depresija, u tom svijetlu na albumu se mogu čuti samo predivne balade Bitter Virtue i All in My Mind, koje su i dosad bile sastavni dio Jamesovskog izričaja.

Čini se da sam dobio, ako ne najbolji album ove godine, onda barem najbolji ljetni ovogodišnji album. A ni to nije za bacit.

"I'm missing you and all the worlds you opened up to view
I love you
See you next time"

ocjena albuma [1-10]: 9

pedja // 10/08/2014

PS: Slušati: Walk Like You, Curse curse, Moving On