Izletio mi je u nekom trenutku života pri skrolanju po zidu post onog kronično frustriranog momka što se zove Drito Konj u kojem negoduje da je Zagreb dosadan grad i inzistira da nije to više onako kao što je bilo u vremenu kad je on s frendovima svirao gitaru na Zrinjevcu. To samo po sebi ne bi bilo nužno vrijedno spomena, da se pritom u komentarima nije moglo svjedočiti salvama odobravanja i zdvajanja, koje bi se, kad se sve zbroji, moglo svesti na neki nazivnik u stilu "u Zagrebu više nema ničega i ništa ne valja, i to prvenstveno štoga što je: 1. današnja mladež totalno u kurcu i samo bleji u mobitele 2. sve puno Hercegovaca". Malo mi se povraća od ignorancije i gluposti kojom cijela ta neopisivo česta i popularna spika odiše, pogotovo u slučaju kad ju baca lik koji je poznat po tome što je tamo nekad bio član lošeg benda koji svira covere, a upravo poplava cover bendova je jedna od rijetkih stvari koja se gradskoj kulturnoj sceni može objektivno zamjeriti. Jasno mi je da ovaj uvod naočigled nema veze s vezom, ali proletjelo mi je to glavom u trenutku dok sam pri izlasku s koncerta Mikija Solusa dobio prospekt s mjesečnim programom Kinoteke, letimičnim pogledom na koji se ispostavlja da se, eto, između ostalog i tamo, na mjestu koje je ipak (barem u mojim očima, dopuštam da buncam) donekle periferno po pitanju kulturnog segmenta, i doživljava se više kao kafić, na mjesečnoj bazi održava sto stvarčica. I to je jedno u moru, ali stvarno moru lokacija. Nedostaje samo jedan pravi, ozbiljni, na dnevnoj bazi updateani online kalendar koji bi popisivao sve koncerte (dobro, ajde, ne nužno baš sve koncerte, valjalo bi zaposliti pedesetak radnika s punim radnim vremenom samo da bi popisali sve jazz svirke što vrebaju iza svakog ugla), predstave, kino projekcije, izložbe, i kojekakve druge performanse, radionice, tribine, sajmove, predavanja, kurce, palce, pa da više ušutkamo ekipu koja zna srati a ne zna ustati i prošetati gradom koji gori od života i akcije, pa im je pojam kulturnog života kojeg priznaju kao valjanog valjda da im dođe Nickelback svirati u dvorište iza zgrade. Kad već spominjem kalendar, koristim ovu priliku kako bih službeno zaželio pokoj duši kalendaru Muzike.hr, nekad iznimno aktualnom i svrshishodnom, danas (nakon redizajna stranice) tek otužnoj sjeni sebe samoga. U svakom slučaju, da se pokušam vratiti na temu, u cijelom tom bogatom programu Kinoteke, u posljednje se vrijeme opet našlo mjesta i za pokoji koncertić. FonoKinoteka je ime programa, čini se da je Drvored probio led nedavno, Miki je uslijedio. Svirka je, kako i priliči mjestu održavanja, pristojna, ištekana, počinje na vrijeme, i tako to. Kako se otkačeni Miki prilagodio i snašao u toj kazališnoj atmosferi, pročitajte u nastavku. Evo, ovo je nastavak. Ali svejedno nećete ništa od obećanog još saznati, jer je vrijeme da se osvrnemo na nedovoljno komentiranu činjenicu kako je mladi Mateo Duvnjak (jer da, to mu je ime, nikakav Miroslav Kocijan) najveći medijski manipulator na ovim prostorima još od vremena kad je Rambo Amadeus predstavljao nešto relevantno. Osobno mi je, kao dugogodišnjem fanu i poznaniku, ta njegova navika da izmišlja najšašavije pizdarije u intervjuima dobro poznata, ništa me tu više ne može iznenaditi. Ili sam barem tako mislio, sve dok se u najavi promocije albuma u Tvornici nije pojavila spika kako mu je to zadnji gig, jer da ide u Hong Kong poslije toga predavati klincima engleski jezik. Naravno da nisam popušio spiku, pa sam mu se javio u stilu "zašto opet pričaš pizdarije?". Međutim, ovaj se kleo da stvarno ide nakon Božića, gledao me u oči i srao da je već bukirao kartu, da pitam Franu ako ne vjerujem, da mu je dosta svega ovdje i da se mora maknuti, da će zasad zamrznuti godinu na faksu pa će kasnije vidjeti što će, da ima tamo frenda koji to radi već godinama i on mu je sredio tu priliku, i tako dalje. Strašno nešto. Kad sam ga vidio u siječnju na Tomislavcu, samo se vragolasto hihotao. Pa jebem ti mater. Ako zanemarimo sve izgledniju mogućnost da se radi o već lagano patološkoj dimenziji, moći ćemo se složiti da je: 1. riječ o kvalitetnoj zajebanciji 2. ipak dobro što nije otišao. E, u biti je ovo ipak nastavak. Sad se pak okolo kleo da će koncert početi točno u 21. I to je naravno lagao, počelo je u 21.15. Nisam najsigurniji koji je kapacitet ove kino dvorane, ali držim da nas je bilo između 100 i 200. Što je u biti sasvim ok brojka, ako zanemarimo onu jednu godinu kad je gospon hype dovrtio svoj zvrk do Mikijeve garaže, pa se činilo da će ubrzo puniti hipodrome. Nego, koncert je dakle bio akustičan, što nije pravilo neki poseban problem, budući da Miki u velikoj većini slučajeva i nastupa u akustičnoj varijanti, pa ma tko mu u tom trenutku bio u bendu. No, ono na što nismo navikli, a s čime smo bili suočeni, to je da je Kocijan na pozornici bio sam samcat. To sam zadnji put vidio na opskurnom (gitarskom!) nastupu pred 40 ljudi u Starčevu na Gašinim akordima protekle zime, a prije toga tko zna kad. To je, ispostavit će se ubrzo, bila samo jedna u cijelom nizu novotarija. Što je samo po sebi izvrsna, izvrsna stvar. Jer predugo je vremena prošlo otkad sam zadnji put otišao na Mikijev koncert i doživio hrpu novih podražaja, ma kakvi oni bili. A upravo je ta karakteristika ono zbog čega sam ga zavolio, ono zbog čega sam se onomad navukao na tu njegovu muziku sumnjive kvalitete. Samo hiperprodukcija bato, jebeš sve drugo. Nigdje na internetu (čak ni na Terapiji!) ne mogu naći dokaze o tome, ali zakleo bih se da je Miki već nekoć davno svirao u Kinoteci, i da je to bio jedan on onih koncerata kad je, u počecima onoga što će se kasnije pretvoriti u vječito traganje za konačnom formom svog izričaja, odsvirao poneku stvar koju nije nikad ni prije ni poslije. Jako bih rado da se ispostavi kako je napravljen puni krug, i kako će nakon ovog giga Solus opet po gradu rokati češće i produktivnije. Tim više što neke pjesme s ovog natupa definitivno zaslužuju ući u anale kao one koje nikad više neće biti odsvirane. Ma zajebavam se, hi hi hi. Donekle. Bilo je tu par slabijih stvari, je. Ali i par samo takvih hitova isto tako. Općenito, može se primijetiti (eto još jedne poveznice s minulim vremenima) lagani povratak senzibilitetu s prvog albuma - pjesmama dominira rudimentarno drkanje po sintiću i pričanje priča koje nisu nužno toliko dementne i nasumične kao što je to bio slučaj s većinom stvari proteklih godina. Mrtav je "Mrtav je Johnny", živjele društveno i politički osviještene priče u kombinaciji s izvadcima iz života gradskih ulica. Nema brige, autorski je pečat i dalje dovoljno jak da se kuži da je to Miki na kilometar. Ali da je koherentno, koherentno je. Dio razloga tome vjerojatno leži u činjenici da je dobar dio ovih skladbi u originalu nastao za potrebe kazališne i(ili) filmske produkcije (bacio se momak u te vode u zadnje vrijeme podosta), pa je u pravilu imao neku konkretnu temu koju je valjalo obraditi. Te su bile naprimjer sanjkanje u Varaždinu, spor oko Piranskog zaljeva iz perspektive stanovnika podmorja, analiza zagrebačkog noćnog uličnog života (nastala za film "Zagrebački ekvinocij", veli da izlazi ubrzo), želja za pokretanjem vlastitog OPG-a, avanture s psom mješancem Edijem, i tako to. Publika je pružila prijem koji je bio topao, iako ne i vreo. Nije to u takvom prostoru ni za očekivati, jebiga, manje je manevara kojima bismo mogli pokazati svoje oduševljenje. Ali plus je svakako taj što smo sve kristalno jasno mogli čuti i vidjeti, a valjda i taj što smo sjedili, kvragu. Osobno uvijek radije odaberem sjesti nego stajati. Mislim, stajanje je valjda najgluplje što čovjek može sa sobom raditi. Ako već ne gmižeš, skačeš, klečiš, kotrljaš se, hodaš, padaš i sl., pa normalno je da ćeš valjda sjesti. Nakon 6-7 solo skladbi, Miroslav je na pozornicu (inače urešenu s ponešto raslinja i raskošnih stolica, kao i rastvorenim ljestvama) pozvao i bend, ili barem ono što je od njega preostalo. Frane je i dalje tu sa svojim basom, uživljeniji i napušeniji no ikad prije. Strašan je gušt bio gledati ga kako se izvija i uživa pri svakom dodiru vrata. Ana-Marija iz Repetitora, sakrij se, novi šerif je u gradu. Tačka na cajonu više nema, on je otišao u Njemačku djeci predavati engleski. Ima tamo nekog prijatelja, pa mu je sredio. Na saksofonu je bio Marko Lucijan Hrašćanec, preostaje vidjeti hoće li se on pretvoriti u stalnog suradnika. To bi svakako bilo jako dobro, jer sa saksofonom nema greške, obogati pjesmu kao Qatar Sports Investments PSG. Pojava benda nije označila i instantni povratak hitovlju, čulo se tu još nekoliko (dominantno vrlo politički angažiranih, što je jedan totalno novi moment) stvari, među kojima kao najveći hit strši ona o slovenskoj ruži imena "Melania", inače ponovljena i na bisu. Ta je urnebesna, i aranžmanski i tekstualno, svakako prvi kandidat za sljedeći hit singl, po mogućnosti uz spot. Muzički, nije bilo harmonike, a bogme nije bilo ni puno reperske ni pankerske agresije, naglasak je bio na finom jazz popu. S mjestimičnim izletima u cabaret i klezmer, što smatram punim pogotkom, i svakako nečime što bi trebalo nastaviti (što nužno zahtijeva punopravno saksofonstvo). Pred sam kraj je upalo par crowdpleasera u vidu pjesama koje Mikija proslaviše, ali crowd je bio pleased i bez toga. To znam jer smo čak i pljeskali u ritmu samoinicijativno, pa nek' mi netko kaže da je Kinoteci trulo. Kako sam nakon svirke odmah pedalirao u Vintage gdje nam je zabranjeno Pušenje rutinski sviralo stare, tako još više i jače cijenim i volim činjenicu da nam je Miki ovdje nerutinski svirao nove. Da. Vrlo fino je bilo. Nove stvari super, saksofon super, sound super, štimung super. Bitno je samo da ovo ne bude "one-off" brija, pa da na sljedećem gigu opet slušamo staru setlistu. Ništa to. Hiperprodukcija, idemo, ajmo.

P.S. Report sam pisao ozbiljno nenaspavan, pa mi je to valjda neka izlika što sam svirku na sintisajzeru forsirao nazivati akustičnom. Nemam pojma zašto sam to radio, i žao mi je. Evo još jedne izlike, toliko je dobra akustika u Kinoteci da je automatski sve što se tamo događa akustično.

ujak stanley // 26/03/2018