Rykarda Parasol je čudna pojava na ženskoj kantautorskoj sceni, ne samo zbog toga što ne svira folk, country ili koji drugi tradicionalno ženski žanr, već zbog toga što je iz San Francisca, a zvuči kao cinična Njujorčanka i svira mješavinu svega i svačega sa jakim autorskim pečatom samoprozvanu rock noir. Rođena u kući izraelsko-švedskih imigranata, proputovala je cijeli svijet te je naučena na priče izvornog stanovništva osmislila svoj jedinstveni stil pjevanja koji je narativnog karaktera pun opisa drugačijih mjesta, običaja i ljudi, samopreispitivanja, izolacije..., uglavnom sve teške teme.

Sva svoja tri dosadašnja albuma je u potpunosti napravila sama, od sviranja instrumenata, produkcije, aranžiranja pa do oblikovanja naslovnica. Posebnost ovog albuma je potpuni nedostatak električnih gitara te gotovo potpuni nedostatak basa dok se zvučna slika uglavnom svodi na perkusije, glasovnu paletu Rykarde i prateće zborove. Obzirom da je na prethodnim albumima kompleksna instrumentalizacija imala ključnu ulogu pri stvaranju zvučne slike, ovakvo ogoljenje predstavlja veliku promjenu i korak u nepoznato. Već u prvoj pjesmi Cloak of Comedy je vidljivo kako će zvučati cijeli album. Melodija na klaviru, pratnja akustične gitare, prgavi vokal nalik na PJ Harvey, jednostavni ritam na bubnju te pozadinski vokali. Atheists Have Songs Too i Take Only What You Can Carry su jedne od najboljih pjesama Nick Cave-a koje on nije napisao. My Horses Run Free je neloša country laganica koju iz dosade najviše izvlače prateći vokali. Nije Neko Case, ali može proći. Nešto brža Your Arondissement or Mine pokušava dočarati onaj dekadentni i samouništavajući svijet umjetnika kakav je opisala Patti Smith u Dancing Barefoot. Withdrawal, Feathers and All sa svojim fućkajućim refrenom, istaknutim bubnjevima i atmosferom nalik na kabaret najviše podsjeća na neprežaljene Dresden Dolls.

I Vahnt Tou Beh Alohne je jedina koja je malo ambicioznije aranžirana sa gudačkim instrumentima, a također se izdvaja nešto veselijom atmosferom. Sve skupa završava sporogorećom i samoispitivajućom I Know Where My Journey Will End sa prekrasnom zavijajućom melodijom. Sada se vidi da je odluka da ogoli zvučnu sliku ovog albuma bila ispravna budući se ne bi postigla ova razina uživljenja u pjesme da je zvučna paleta bila veća. Dosta ujednačen album, bez filera, malo više originalnosti ne bi škodilo, ali i ovako je iznimno dobro. Preporučam svim onima koji vole nešto mračniju stranu popularne muzike.

ocjena albuma [1-10]: 8

tomislav // 06/05/2014