Postoje oni mali događaji koje namjerno ne želimo podjeliti ni sa kime, koje želimo sebično zadržati za sebe kako bi stvorili uspomenu koju istinski možemo nazvati samo svojom. Kod ovakvih događaja se uvijek povlače paralele sa The National i njihovim eksponencijalnim uspjehom, ali dam se kladiti da nemali postotak pojedinaca sa tadašnjeg nastupa u KSET-u želi da The National nikad nije uspio kako bi to mogla ostati duboko osobna priča. Moram priznati da ja tako mislim za ovaj nastup Rykarde Parasol. Bilo je svega par desetaka ljudi, ali to nije zasmetalo fantastičnom nastupu.

Kao predgrupa su nastupile Žen. Njih sam već toliko puta čuo u ovih zadnjih par mjeseci da njihov album I onda je sve počelo. Protutnjali su sa svojim space-rockom, uz to odsvirali par novih stvari koje ne odskaču puno od zacrtanog puta i to je više manje to. Ovaj put su se možda malo više čuli utjecaji Pink Floyda, a manje avantgarde. Rykarda je došla u sastavu sa gitaristom, ritam sekcijom i klavijaturistom. Inače na ovoj turneji zna nastupati samo sa akustičnom gitarom uz pratnju pratećih vokala. Obično se za nju spominju utjecaji poput Nick Cave-a i PJ Harvey, ali zaboravlja se jedan ključan, a to je Jeffrey Lee Pierce i njegovi The Gun Club, čiji duh kao da je pokušala uskrsnuti tijekom čitavog nastupa te malo modernije Paula Frazer ili Jenny Lewis. Jedino gdje su se čuli utjecaji Cave-a su odlično raspoređene Mick Harvey-like klavijature. Iako promovira prošlogodišnji Against The Sun, zbog njegove specifične zvučne slike koja se sastoji samo od perkusija, klavira i pratećih vokala, većina seta se sastojala od pjesama sa prethodnog albuma For Blood and Wine koji je odsviran najbliže alternativnom country-ju već spomenutog Pierce-a. Tako su nekako najuspješnije bile Maggie i A Drinking Song, dok su sa prvog albuma Our Hearts First Meet najveći trag ostavile uvodna Lonesome Road i Weeding. Meni je osobno vrhunac večeri bila prekrasna Covenant inspirirana zvučnom kulisom koju su David Lynch, Angelo Badalamenti i Julee Cruise tako ingeniozno osmislili za Twin Peaks. Pjesme sa zadnjeg albuma su morale biti radikalno prearanžirane kako bi se mogle izvesti u ovako konvencionalnoj. Možda upravo zbog toga ih je izvedeno tako malo. Najuspjelije su prvi singl The Cloak of Comedy i Withdrawal, Feathers and All. Ostale zbog nedostatka pratećih vokala i sporije i teže atmosfere vjerojatno nisu bile baš podobne za izvođenje jer bi narušivale logiku nastupa. Sama Rykarda se ne šepuri puno već pušta da njen unikatan glas koji je varira između prgavosti Chrissie Hynde, mističnosti Siouxsie Sioux te gnjevnog urlika Patti Smith, ovisno o potrebi pjesme, odradi sav posao. Bend isto treba pohvaliti, pogotovo gitarista koji je doslovno razvaljivao slide gitaru. Sve u svemu, puno glasniji nastup nego što sam očekivao. Nadam se da ću biti u prilici čuti i drugu akustičnu i smireniju verziju nastupa. Nastup je bio savršeno odrađen od početka do kraja, žestok, emotivan, uvjerljiv. Nadam se da će nas Rykarda još jednom posjetiti i da će atmosfera biti slična.

tomislav // 10/05/2014