Odlika pravog umjetnika je da se mijenja i da traži nove načine izražavanja.

Od Ljudskih Potreba, još uvijek nedovoljno poznatog i priznatog benda iz Subotice koji je ostvario treći studijski album možda se očekivao nastavak razvoja u industrial smjeru, pogotovo nakon odlične skladbe "Primalni krik" koja je snimljena za kompilaciju "Sever Severozapad vol.3", no još na prethodnom EP-iju "Šizofremija" (2012, Slušaj najglasnije) su ustvari mahnuli oproštajku industrialu i krenuli u novu stilizaciju.



Video "Primalni krik": www.youtube.com/watch?v=
Nego, kada prvi puta slušate ovaj album, onako, poput djeteta, ili poput strastvenog diskofila, ili kako bi se danas reklo audio-digitalofila, ha šta će te drugo, nego slušati pjesme. Ja sam imao tu okolnost da sam ga prvi put slušao relativno dobro 'tvrd' nakon jedno 7-8-9 piva. I ok, super mi je 'sjeo', odmah bi otišao na njihov koncert i rasturio se do daske, ali neki đavo mi nije bio jasan jer to ipak nije bilo ono što sam očekivao. Osim prepoznatljivog čvrstog i bijesno-gnijevnog vokala Vuka Miletića sve mi je bilo prilično strano i nekako nepoznato, odnosno neočekivano. Pa ga onda idem slušati opet, i opet, i opet... I tako odoh na spavanac. Jutro je pametnije od noći.

Drugi dan, ajde da poslušam ponovno, ali bistre glave. I tek onda shvatim da u postavi nema više klavijatura, te da se stil posve izmjenio. Gotovo u kaos koji je ionako večer prije bio u mojoj glavi samo ga nisam umio protumačiti. E, sad tu dolazi bitan moment kojeg strastveni diskofili vole upražnjavati - analiza i raščlanjivanje, seciranje i kojekakvo drobljenje iz šupljeg u prazno, stvaranje kritičkog dojma i pametovanje, pljuvanje i hvaljenje, ravnodušnost i pasivnost, letargija i patetika. Procjena. Ljudska potreba svakog svjesnijeg bića da sazna tko šta i kako percipira njegov rad.

Činjenica jest da je Vuk napravio strateški inteligentan potez kojeg u prvi mah neće svatko primijetiti, a album kao takav na prvu loptu može potpuno zbuniti baš kao što je upravo i mene koji sam navikao da slušam koješta od avangardne moderne klasične glazbe, jazza, folka, rocka i popa svih mogućih vrsta sve do najokorijelijih ekstremnih i brutalnih metal, industrial i eksperimental izvođača koji znaju cijukati, mijukati, zavijati i raditi nevjerojatne, lucidne i skroz pomahnitale stvari. Vuk nije ništa izgubio na svojoj kreativnosti, dapače, još je rapidno napredovao za stepenicu višlje.

Prvo vas dočeka neurotičan, rastrgan, žestok, distorziran i vraški moćan kratki instrumental "Take the punk train" u kome novi član Takacs Tibor Faky (radio sa Neuroleptic Trio na onom čuvenom albumu "Javno snimanje" sa Peterom Ferencom) razara po saksofonu abnormalno pomahnitale free improvizacije od kojih se, u slobodnom prevodu, može poludjeti na način The Pop Group. Naravno, ako ste ikad bili ljubitelj njihovog eksctrentrizma. Naslovna "DemoN" je lagana u mračnom post-punk maniru s pritajenim saksofonom u pozadini, Vuk se iz pozadine za mikrofonom pomalja s emotivno darkerskim tekstom i cijela situacija pomalo nalikuje na Trobecove krušne peći i rani The Fall (poput pjesme "The hip priest"), ali još uvijek se ne može dokučiti ona bitna esencija. Onda iznenada iskoči svega 11 sekundi pomahnitalog hardcore ludila "Udari me", pa 25 sekundi vox-extended tehnike mumljanja bez ijedne riječi "Boga mi poljubim", hahaha!

I sad, šta da si č'oek misli? Uh... A potom lagana "Stanje" puna lirskih unutarnjih paranoja i onda shvaćate da su u postavi samo saksofonist, stari basist Armand Mesaroš i novi bubnjar Neven Tilli. Pa nema gitare koju ionako nikad nisu imali, mada tu mnogo toga zvuči na gitaru, a na klavijature se ionako smetne s uma, no kad to slušate pijani ili pripiti, to gotovo da i ne primijetite jer je njihova glazba u ovakvoj šturoj postavi koja gotovo da nalikuje na Disciplinu Kičme veoma bogato koncipirana. Armand u nekim trenucima svira svoj bas istovremeno podražavajući i gitarske vibracije. Staccato, legato, riffove, te istovremeno svira i basove kao da ima barem još jednu ruku na drugom instrumentu. Nešto poput Šilje iz Gatuza kome bas gitara uopće ne treba jer sa svojom gitarom svira sve što mu je potrebno. Kako je Lou Reed rekao - imaš gitaru bubanj i bas, jedan akord je dovoljan, dva su previše, a tri su već jazz.

A onda dalje redaju se kratki luđački noise "Udari me opet" (samo 10 sekundi!), melodičan i rasplesani noise "Miljkovićeve trešnje" ('ovde niko ne dolazi, odavde niko ne odlazi'), lagani, dramatičan i psihodeličan instrumental "Lilit" (anagram od Tilli), pa onda još jedna kratka ludnica "Udari me jače" (11 sekundi!), te naposljetku "Fújd el jó szel (oduvaj dobri vetre)" otpjevana na mađarskom jeziku i to samo uz pratnju ukulelea!!! Jedini ostatak industriala prisutan je u staroj "Povratak u realno (alternate version)", ali reproduciranoj naopačke, da bi pravi šlag na tortu došao na samom kraju albuma sa živom snimkom "Dis". Pjesma je odlična i prikazuje pravu kurentnu snagu benda. O, mama mia, brundavi bas razara i melje, svira i legato melodije koje zavaravaju da je gitara u igri, saksofon je poludio, a mid-tempo se šeće poput klatna i imate utisak da osim ove četvorke tu ima još barem jedno dvoje-troje muzičara. Čak i bolje zvuči nego li njihov studijski dio materijala. Hm, možda bi trebali napraviti live album? Uz ovaj materijal priložene su i dvije pjesme s EP-ija "Šizofremija".

Rezime: album traje samo 28 i pol minuta, a s EP-ijem 33.18. Skoro ko' brzina okretaja starih dobrih vinilki na 33 1/3 rpm-a. To je dovoljno. Jasan je i britak, a bome i dorečen. Zove se "DemoN" s dvojakim značenjem koje ne treba pojašnjavati, a na omotnici se nazire ženska figura na ulazu u neki klub, kafić ili neko društveno okupljalište, nebitno je. Ovi kratki urnebesi "Udari me", "Boga mi poljubim", "Udari me opet" i "Udari me jače" refleksija su na razdor, obiteljsko nasilje i sveopću kataklizmičku boleštinu društva ukorijenjenu zbog individualnog pomanjkanja osnovnih ljudskih potreba. O tome ne treba govoriti posebno. Svi smo tamo gdje jesmo, živimo od danas do sutra, a za prekosutra pojma nemamo kakvo će biti i šta nam donosi, stres nam je glavni ortak, svađamo se, šamaramo, tučemo, cvilimo, patimo, očajavamo, a kad se u nama probudi nagomilani bijes inficiran s nekom glupom, pa i banalnom sitnicom eksplodiramo u afektu jer nam je i ono malo nekakve osnovne potrebe uskraćeno zbog nekog šašavog razloga. Pa kako onda čovjek ne bi bio revoltiran i pošandrcao.

Album je emotivan i bijesan, pun iskrenih i neglumljenih strasti, a ja bih primijetio da je možda čak napravljen i iz osobnog Vukovog iskustva koje je na najbolji mogući način dijagnosticirao i pretvorio u konceptualni rad. S malo je postigao mnogo. Kreacija mu je na mjestu i ako mene pitate kakvo je stanje unutarnjeg života nas Balkanaca ovih godina, reći ću vam da uzmete ovaj album koji to oslikava u potpunosti bez vulgarizacije i niskih strasti. Ponekad jeste brutalan, nikako nametljiv čušpajz, te je originalan u pristupu, realizaciji ideja i odličnoj, katkad kompleksnijoj noise-rock svirci koja se ne bi dopala pokojnom Reedu jer ima i tri akorda, ali mora se napredovati. Šta bi bilo da smo i dalje ostali u kratkim hlačicama s tregerima i srdašcem na prsima?

Kandidat za jedan od najboljih regionalnih alternativnih albuma 2014. godine.

Naslovi: 1.Take the punk train, 2.DemoN, 3.Udari me, 4.Boga mi poljubim, 5.Stanje, 6.Udari me opet, 7.Primalni krik, 8.Miljkovićeve trešnje, 9.Lilit, 10.Udari me jače, 11.Fújd el jó szel (oduvaj dobri vetre), 12.Povratak u realno (alternate version), 13.Dis (live), 14.BONUS: Šizofremija, 15.BONUS: Smrt glupog Avgusta

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 07/03/2014