Sjajan debi trija iz Subotice uhvatiti će na prvo slušanje sa dva ultimativna hita "Zarobljenički ples" i obradom The Stooges nazvanoj "P.a.s.". A dalje se odmah otkrivaju i ostali atributi - jednostavan industrial-rock/EBM, britki tekstovi i vrištavi vokali.

Za razliku od nekih ovozemnih industrial/EBM imena, ovaj trojac iz Subotice koji se katkad služi i imenom Human Needs ima one osnovne 3 čiste koje ih odmah u startu odvajaju od dotičnih kvazi industrialaca koji niti sami ne znaju zbog čega su se uhvatili tog žanra s kojim u principu samo žele da se priklone onoj populaciji alternativnih, mističnih, mračnih i posebnih freakova. Nastali sredinom 2010., u vrlo kratkom vremenskom roku napisali su i snimili ovih 11 kompozicija (oktobar - decembar 2010), te se mora reći da su potpuno pogodili suštinu i ne bauljaju sa nikakvim folirantskim štosevima. Kao što je i sam bend, tako im je i muzika posve jednostavna. Igor Andrejić je elektronski dio benda (loop mašina i klavijature), a Armand Mesaroš (bas) i Vuk Miletić (vokal) su onaj industrial, tj. žešći komad cijele priče.

Potpuno ogoljen i minimalistički zvuk bazirali su na klasičnim 1/1 taktovima ritam mašine, snažnim distorziranim linijama bas gitare koja ponekad svira gitarske riffove, te harmonijama klavijatura koje variraju od pjesme do pjesme s različitim tretmanima i ponekim skroz jednostavnim efektima. Premda nemaju niti mrvicu kompleksnosti, čitav kostur im je slojevit upravo zbog jednostavnosti otprilike poput Joy Division, a kroz cijelu infrastrukturu se provlači etika britkih troakordnih punk skladbi. Tekstovi su im na srpskom jeziku, te su također svedeni na kratke i sasvim jednostavne stihove punih parola i slogana koji uglavnom govore o životu s one mračne strane, a otpjevani su i odvrištani veoma autetnično, nešto poput Bege iz Trobecovih Krušnih Peći i Viva Glorio, Caneta iz Partibrejkersa ili Zoffa iz Grča. Jeste da je ovakva konstrukcija odavno prežvakana priča još tamo od vremena new-wavea i post-punka, te prvih EBM i industrial-rock bendova (otprilike od Joy Division, D.A.F. i Wire do Nitzer EBB, Front 242 i Skinny Puppy), no Ljudske potrebe su svojim pristupom i manje-više originalnim skladbama čitavoj stilizaciji podarili smisao s glavom i repom. Na samom uvodu dočeka sjajna obrada The Stooges "I wanna be your dog" imenovana kao "P.a.s." koja je uz to i odlično translatirana na srpski jezik ('potpuno sam sluđen, hoću da si ovde/ tu u mojoj sobi odma pored mene/ sada sam spreman da zatvorim oči/ sada sam spreman da zatvorim um/ ja samo hoću da budem tvoj pas'). Uz to, dodali su vlastite stihove 'ovo su ljudske potrebe, samo parče vaših života/ ...potreba za tobom, potreba za njima, potreba za sobom, potreba za svima', koji vrlo ekspresivno i neurotično izvikani i odvrištani sa delay efektom ostvaruju odličan feedback kao jedan od budućih velikih, a vjerojatno i ultimativnih hitova benda. Naredna "Alter ego" je vrlo prljavih i prilično nerazumljivih vokala (izgleda preko neke distorzije), odriješito je brza, dosta živčana i plovi negdje između prvih P.I.L. i Wire albuma s onom klasičnom The Fall strukturom. "Apetit" će opet podsjetiti na rane Trobecove Krušne Peći čiji će remasterirani album iz 1986. uskoro biti objavljen kao vinil. Pjesma potpuno dočarava vrlo sličan ekscentričan smisao za lucidno ozbiljnu furku i krvavi obračun s kotrljajućim refrenom 'prizor krvi otvorio mi je apetit'. Kraći predah potom pristiže u "Volim da hoću" potkrijepljen loop-tehnikom i isprekidanim, gotovo breakbeat ritmovima s funky basovima gdje se Vuk koristi slem poezijom nalik na Bokerinija ('jer ja volim da hoću da mislim da znam, da budem priznat kao normalan...'). Razbijenu strukturu ritmova koriste također i u "Nevolje" na tekst Charles Bukowskog čije su stihove također iskoristili i u žestokoj kratkoj industrial-punk pržioni "Alkohol" ('besmisleni ratovi, besmislene godine, besmislene ljubavi, besmisleno sad je sve/ zašto pijete toliko'). A kad je već riječ o obradama, pred samim krajem se pronašla čudnovata i za ovaj album sasvim netipična pjesma "Odliv mozgova" na muziku starog talijanskog šlagera "Amara terra mia" Domenico Modugna koja sa Vukovim tugaljivim čistim vokalom, tekstom o odlasku u bijeli svijet i ritmom valcera djeluje kao koračnica kakve često vole rabiti post-industrial izvođači. Naposljetku, valja izdvojiti sjajan EBM ubod "Zarobljenički ples" s elementima D.A.F. i Nitzer Ebb estetike, a nije niti na odmet spomenuti da odlično parira hitu "Der Mussolini". Uz još jednu live snimku ("Loženje") i nekoliko demo pjesama (između ostalih odlična "To nisam ja"), ovaj album je od glave do pete pun svirački i kompozitorski pogodak. I to ne samo što se tiče industrial/EBM scene, već album može komotno parirati u svim pogledima glazbene alternativne regionalne ponude podjednako zastupajući punk, new-wave, post-punk, gothic, pa i alternativni rock.

Sjajan debi!

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 22/09/2011