Tri godine je prošlo od kada je Dobriša Vibratinović počeo obogaćivati zagrebačku koncertnu ponudu srijedom. Sada već možemo biti sigurni da se zahvaljujući Good Vibrationsu srijeda više ne smatra lošim danom za koncert, a Vintage je na taj "mrski" dan postao top must go odredište za glazboljupce gotovo svih žanrova. Štoviše, nekima je zbog GV-a zaista, kako draga kolegica sa susjednog portala kaže, srijeda postala sinonim za početak vikenda. I to ne samo na dane poput ovog kada slijedi praznik. No, ipak je ta okolnost pomogla da se klub gotovo dupkom napuni na svim "floorovima" ljudima koji su sat po sat pristizali u sve većim valovima.
Prvu svijeću s rođendanske glazbene torte ugasio je zagrebački sastav
Apex. Kad uguglate "apex" dobit ćete prvo hrpu random rezultata s područja matematike, informatike, astronomije, biologije, geografije, lingvistike i ostalog. Hladno. Upis "apex band" nas vodi na nešto što se zove "Apex High School Bands". Mlačno. A "apex bandcamp" nam ponudi najmanje četiri grupe koje se tako zovu u rasponu žanrova od hip hopa, preko deathcorea do progressive metala. Toplo do vruće, jer ako ih poklikate sve redom, jednom će se otvoriti baš ovaj Apex. Zašto ovo sve spominjem? Provjerio sam kronologiju i nažalost nisu prvi koji su si dali baš to ime. Takve stvari ne opraštam. Danas svi imamo gugl i fakat nije teško prije imenovanja benda provjeriti postoji li neki istog imena. Druga stvar, ime je toliko općenito da moraš proroštati kroz hrpu random google pizdarija da bi došao do onoga što tražiš. Treba jako paziti u ovo hiper-internetsko doba da se bendovima, zborovima, kafićima, klubovima, udrugama i svemu ikad ne daju preopćeniti i široko rasprostranjeni nazivi. Nije da želim ikoga učiti pameti, ali fakat bih preporučio promjenu imena dok je bend još relativno neafirmiran.
Napokon, krenimo na koncert. Apex svira klasični moderni generički metalcore, pa tko voli nek' izvoli. Razina usviranosti im je pozavidna što je u ovakvoj muzici potpuni imperativ, jer punku i old school varijantama blacka, thrasha i deatha se tehničke pogreške opraštaju, a modernom metalu je tehnika skoro pa glavni adut. Uvijek mi se čini da su u metalu općenito više tekstovi podloga za muziku nego obrnuto. Izvedba Apexa je bila metronomska, a za glavnu zamjerku brijem da nije bend kriv. Naime, zvuk gitara je bio mutan, pa brojne razgranate melodije nisu dolazile do punog izražaja. Također, bas bubnju je falio trigger, jer duplim pedalama je ovaj običan majk poglašnjavao samo niskofrekventnu buku dajući tup i bezličan zvuk. Zbog toga je izostao onaj živahni osjećaj kad ti cijelo tijelo vibrira od onih "džn! džn!" doba u bezbroj ritmičkih varijanti koje su jedan od zaštitnih znakova metalcorea. Sedamdesetak ljudi je njihov nastup samo odgledalo. Gotovo sam siguran da bi se barem deset ljudi počelo bacati da se dupla bas pedala ozvučila triggerom, jer bi se onda onaj masni groove koji zove na protezanje papaka diljem podija stavio tamo gdje i zaslužuje biti: na zvučnom pijedastalu. Unatoč tome, zaslužili su dečki više od turobnog prizora ukipljene dvorane. Jedina vesela stvar u cijeloj priči su bile šarene majice na gitaristima što se kod ovakvog žanra definitivno ne očekuje. Mogao bih još svašta reći o neusklađenosti njihove odjeće, ali ne želim se pretvoriti u Modnog Metal Mačka. Pred kraj nastupa sam taman htio konstatirati da je Apex zapravo August Burns Red bez kršćanstva, a kad ono, ne lezi vraže, odsviraju obradu istoimenog benda za kraj. Eto, nisu nam mogli jasnije dati do znanja tko su im uzori.
Apex © Julien Duval
Drugu svjećicu ugasio je
ThroaTTwister. Za početak, neovisno o muzici, drago mi je da na bendovskim majicama promoviraju craft pivovaru "Nova runda". Nije što su mi njeni tvorci poznanici, ali piva je uistinu odlična u što su se mogli u bekstejdžu uvjeriti bendovi i ostali uljezi poput mene koji su se uspjeli ogrebati za koju čašicu preko točionika. Vjerojatno točionik Nove runde objašnjava zašto su Žuje u frižideru zapozorja ostale nepopijene. Poput craft pive, i muzika im podjednako valja. Bazično je to mid/down tempo deathcore na tragu The Acacia Strain. Znači, masno, valjajuće, grooveasto i većinom atonalno. Ponegdje se osjećaju i lagane tendencije ka mathcore poliritmiji što svakako podržavam kao poželjan smjer glazbene evolucije. Da teže nečemu u rangu Ion Dissonance, bili bi prvi mathcore bend u regiji. Pošto je ThroaTTwister na meniju ponuđenih bendova moj stilski favorit, krenuo sam odmah u akciju, tj. na bacanje po podiju i vrbovanje ekipe da učini isto. Očito nisam dobar mosh agitator, jer su se nakon pola nastupa odazvala tek dvojica na lagano drmusanje, a tek je na zadnjoj pjesmi izbio pogo. Gitaristi su se cijelo vrijeme drmusali, vokal je u par navrata visoko poskakivao, ali highlight je definitivno basistovo "branje krumpira", taj famozni numetalni scenski fazon (meni najbolji ikad!) kojeg nisam na gigovima vidio sto godina i baš me obradovao. S obzirom na groove i energiju uloženu u scenski nastup zaslužili su i veću plesnu podršku. Ali ako ništa drugo, pljeskovi već najmanje troduplo mnogobrojnije publike su bili gromoglasni, a na kraju je čak iznuđen i bis. Iako su svi odlični svirači, za pobjednika nastupa ipak proglašavam izuzetno vrsnog bubnjara. Lik je i u pauzama između pjesama više pričao palicama, nego frontman glasom. Čini mi se da je to jedan od onih likova koje ni na 5 sekundi ne može odložiti palice, pa se na probama stalno moraju derati na njega da prestane lupati dok se ostali pokušavaju dogovoriti kako će ići pjesma. Mora da mu fali brzih dijelova u bendu, jer ne propušta priliku nakon pjesme na suho baciti onako šatro usput koji blastbeat. Isto je to radio kad sam ovaj bend zadnji put gledao prije nekih najmanje pet godina u Ksetu. Iako, prijelazi su mu ponekad teška zavrzlama gdje ne znaš kad će ga završiti, pa nikako da u pravi čas ulovim onaj epski "jump!" moment kojim obožavam naglasiti onu krucijalnu dobu kojom se prelazi iz brejka u vožnju ritmom. Ako želim da u muzici išta bude predvidivo, onda je to TA(!) doba naglašena snažnim udarcem po kreš čineli. Dečki, daj to malo sredite, jer bude me sram kada ne skočim točno na dobu.
ThroaTTwister © Julien Duval
Posljednju rođendansku svijeću ugasile su zvijezde večeri, varaždinski nu metal sastav
Cold Snap. I kao što to biva običaj, tek nakon posljednje ugašene svijeće torta se počela jesti, što bi imalo smisla da torta nije samo figurativna. Znači, lom na podiju je napokon eskalirao i nije jenjavao do samog kraja nastupa.
Premijeru novog spota na projekcijskom platnu sam propustio jer mi silno društvo diljem lokacije nije dobrovoljno dalo mira. Ipak, naknadno sam pogledao spot za "Monster" na YouTube-u, pa ćete mi dopustiti digresiju. Iako tematiziranje svećenika pedofila smatram potrošenim klišejem i petparačkom taktikom za pridobivanje instant pažnje, Jan je to izvrsno glumački odradio. Svećenika poželiš baciti lavovima odmah čim mu vidiš facu, a kamoli davanje čokolade ministrantima da mu je poližu s prsta. Sporost radnje je obrnuto proporcionalna jačini jeze i mučnine koju spot izaziva. Simbolika svakog kadra bolesnom mješavinom suptilnosti i izravnosti projicira u glavi slike toliko strašne da ih se bojite do kraja vizualizirati. Šok efekt je definitivno postignut i bez eksplicitnih prizora. Iako je spot zabranjen na televiziji, uspio je pobuditi solidnu pažnju medija i broj youtube-pogleda rapidno raste. Pošto je to spot o traumi koju je proživio njihov frend, pa mu je cilj zasigurno pobuditi suosjećanje za žrtvu, malo je nezahvalan i neugodan zadatak ići u analize aktivističkog potencijala spota, ali riskirat ću. Dakle, pedofilija nije tema u rangu vegetarijanstva, (ne)nasilja, eutanazije, abortusa, seksualne orijentacije i sličnih gdje ljudi transparentno sučeljavaju stavove za i protiv. To je tabu tema oko koje će se 99% ljudi složiti da se podrazumijeva po defaultu biti protiv i nema rasprave. Preostalih 1% su pedofili koji se skrivaju i nigdje javno ne obrazlažu zašto nisu protiv. Svi koji gledamo spot imamo već unaprijed stav strogo protiv, osim pedofila koje će ostati psihopati i nakon spota. Znači, opet imamo na tapetu klasično propovijedanje preobraćenima ili nepreobrativima. Ali ipak, nadam da postoji siva zona u kojoj spot može postići viši cilj kojeg i sam bend priželjkuje izjavom: "If this video saves just one child, then we will be proud." Npr. ako i jedan bolesnik koji drka pred monitorom na malu djecu zbog ovog spota odluči otići na liječenje, spot je imao i višeg smisla. Svako ukazivanje na psihosocijalnu patologiju je društveno korisna gesta makar imala i skromne domete.
No, vratimo se na vedrije teme. Moram priznati, slušanje Cold Snapa na snimkama mi je odavalo dojam kao da bi im bilo bolje da se mane numetalnog vokala i repetitivnih tekstova te postanu prateći bend sve viđenijem ivanečkom reperu Jantaru (koji im je, btw, gostovao na jednoj albumskoj pjesmi). Ali nakon nastupa uživo, utisak mi se poprilično promijenio. Njihov zvuk nas je vratio na početak milenija kada je nu metal haračio. Sa svakim taktom i točno naglašenim prijelazom iz brejka u "jump!" moment predrasude koje sam imao o ovom bendu su se topile kroz svaku kap ispuštenog znoja. Nije da ću ih kod kuće slušati, ali kombinacija uživljenog stage presencea i sviračkog profesionalizma čini ovaj bend uživo pravom energetskom bombom. Guglanje nam također izbacuje nekoliko bendova istog imena, ali za razliku od Apexa, analizom kronologije sam utvrdio da si je varaždinski Cold Snap ipak nadjenuo to ime prije od svih. Ako ću se oslanjati na reference hrvatskog nu metala, više mi pašu riječki Father ili puljanski ex Popeye (iako im ne opraštam ime pored postojanja Njegovog Visočanstva Vudu Popaja), ali Cold Snap definitivno šiša dosadni trećerazredni klon Toola ex Zeus Faber. Ali još nema benda koji je domaćem nu metalu dao dozu inovativnosti kao nekoć zagrebački ex Mental Harakiri. Primjećujete li da skoro svi nabrojani imaju prefiks ex? Ipak, unatoč izumiranju nu metala, Cold Snap je pokazao da se još uvijek svirajući dotični pravac mogu puniti dvorane. Možda je to znak da je taj žanr u Hrvata prerano upokojen, a i motivacija da nikne pokoje novo numetalno ime na sceni.
Cold Snap © Julien Duval
Zaključno govoreći, svaki večerašnji bend uživo je imao energičnije i masnije vokale nego na snimkama. Također, ne možemo pobjeći od činjenice da svi zvuče generički. Ali metal je odavno okrenuo leđa originalnosti, tako da to više i ne ubrajam u krucijalnu zamjerku, nego su me domaći metalci naprosto izdresirali da to prihvaćam kao puko obilježje. Ruku na srce, ali hrvatski metal kasni s recepcijom svjetskih trendova najmanje 5 godina, a pored toga bendovi nemaju viši cilj od onog čisto formalnog da se po stilu, tehnici, kvaliteti zvuka i opreme što više približe svojim inozemnim uzorima. U nastojanju bivanja, kako je to rekla stanovita Loki, "američkim glazbenim ambasadorima na brdovitom Balkanu" i dalje prednjače bendovi iz Pablove kuće. Ipak je npr. She Loves Pablo više hrvatski Clutch, nego što je ThroaTTwister domaći The Acacia Strain ili što je Apex K-plus varijanta August Burns Red-a ili što će Cold Snap ikada nategnuti stil da bude hrvatski Korn. Ali u nedostatku posjete renomiranih svjetskih imena, fanovi modernog metala mogu zahvaljujući ovakvim koncertima za akcijsku cijenu uživati u domaćim inačicama inozemnih majstora zanata. Neka. Ja sam prvi kojima attend na takve evente neće biti samo virtualan. Ali ipak više od svega želim da domaći metal u skorije vrijeme iznjedri i poneki inovativni proizvod.
ognjen bašić // 09/10/2015
> vidi sve fotke // see all photos