Druga kompilacija velikog i znamenitog beogradskog rock benda prilično je izmjenjeno izdanje istoimene zbirke iz 2005. godine sa nekoliko nadodanih pjesama s posljednja dva albuma "Ultra muk" (2007) i najnovijeg "Kukovo leto" (2013), te je izuzetan, nazovimo bonus poklon obožavateljima u Hrvatskoj. Šteta, nema pjesama "Vetar" i "Pas", a "Umetnik" se nikad niti ne spominje mada je bila vrlo popularna u Hrvatskoj zahvaljujući kompilaciji "Nema ljubavi bez patnje i bola" objavljene 1992. presnimavajući se na audio kasete s nekoliko proturenih LP-ija koji su stigli preko Mađarske u najvećem tijeku domovinskog rata u Hrvatskoj...

Ja sam se dočepao te kompilacije u zimu 1993., a kasetu "Lepa kaseta" sam imao skoro pa netom kad je objavljena jer su mi frendovi, zagrebački studenti redovito donosili u moj mali Đurđevac sve što se tada moglo naći na zagrebačkom cvijetnom trgu u obliku kasetnih izdanja znajući da me sve to zanima i da ću vrtjeti na radiju. E, pa Dža ili Bu su jedne subote bili emitirani u mojoj emisiji, davno, još u vrijeme Jugoslavije, kad su LP i kaseta bili obavezni dio scenarija, a cd je Koja prekrižio da je smrt diskografije. Bio je u pravu. Koja, svaka ti čast, po tko zna koji puta...

Budući da su njihova sva ranija izdanja izuzev spomenutog debija "Lepa kaseta" (1990) bila teško dostupna Hrvatima zbog rata i prekida svih diplomatsko-ekonomskih veza sa Srbijom tokom 90-ih, a u 21. stoljeću su na kapaljku, te samo zahvaljujući internetu dolazile informacije o cijeloj srpskoj sceni, ipak nije nimalo iznenađenje što su na InMusic festivalu 2013. okupili impozantnu količinu publike unatoč činjenice da su u programu startali netom nakon završetka nastupa šminkerskih Editorsa, imitatora Simple Minds iz vremena 'novih zlatnih snova' kada su svi na main stageu očekivali nimalo oduševljavajući, a i prilično priglupo izrežiran nastup dance-funky-pop Basement Jaxx. Fuj! Bljak. Sranje.

Bilo mi je neopisivo lijepo i ugodno po prvi puta u životu vidjeti ove legende na čelu sa frontmenom Nebojišom Simeunovićem - Sabljarom, te mahom raspjevane Hrvate kako gotovo u tančine vriskaju i urliču refrene neke od njihovih najznačajnijih pjesama još iz vremena kada je bend imao velikih problema zbog ratnog kriticizma i punkerskog političkog protesta, te 'sumnjivih', buntovno - opozicijskih pjesama u doba raspada Jugoslavije i ere Miloševićeve diktature. Te večeri se pokazalo da rock publika ne ferma niti malo sve te političke i medijski izmanipulirane igre bilateralnih odnosa, već se zdušno priklonila samo pod jednu zastavu - ideološku snagu r'n'r-a koji zbog uvjerenja i stavova u neprekidnoj potrazi za istinom podjednako spaja sjeverne Irce, Škote, Welšane i Engleze, Baske i Španjolce, Izraelce i poneke arapske narode istom mjerom kao Srbe i Hrvate. Jer, u vlastitoj domovini direktno ili metaforički uperiti prst u vladu, sasuti im serijal optužbi i boriti se za prava ugnjetavanih bilo na rockerski, književni ili neki drugi umjetnički način jest zadiranje u osinje gnijezdo i stavljanje glave na panj. Takve hrabre borce često smo nailazili baš u britanskoj, konkretnije engleskoj povijesti rocka, punka i post-punka (The Clash, Gang Of Four, The Pop Group, Throbbing Gristle, Billy Bragg, New Model Army ili Spear Of Destiny), a na konto svega što se svima nama desilo na ovom regionalnom teritoriju, dobili smo cijeli serijal osviještenih i angažiranih izvođača u različitim žanrovima rocka.

Dža ili Bu su uvijek imali nešto relevantno i pametno za reći, sprdavali su se s primitivizmom usijanih glava (laganica "Zemlja nojeva"), onih politički nastrojenih isto kao i njihovih poltrona koji su strastveno podržavali vladajuću ideologiju i rodoljublje služeći se ubrizganim štosevima 'opijuma mase'. Često su radikalno, pa i kontraverzno izlazili sa stavovima stvarajući pomutnju kontradikcija, poput perverzno-pedofilske pjesme "Osnovna škola" s jebeno dobrim riffovima, kumulativne himne "Živeo Staljin i svetska revolucija" iz 2002., skladbama "Zid", "Rasprodaja" ili hip-hop/metalu "Metak", no pametnom čovjeku s rock ideologijom nikad nije bilo teško ukapirati njihov kompletan angažman i pristup lišen bilo kakvog konformizma. Ubadali su pikantne injekcije doslovce u glavu poput RATM ili Bob Dylana sočnim, jednostavnim, a katkad i sofisticiranim tekstovima iza kojih stoje cijele priče, studiozno pripremljene kratke kritičke crtice i mnoštvo teškog realizma napaćenih ljudi koji trpe zbog nečijih (ne)promišljenih hirova, trendseterskih fazona ili čistog balkanskog mentaliteta koji ne razlikuje izrežirani Bregovićevsko/ Thompsonovski cirkus od iskonske suštine r'n'r-a.

Dža ili Bu su r'n'r bend jači od Stonesa, a još više od Beatlesa koji se u vrijeme najveće popularnosti nisu zanimali za hladni rat SSSR-a i USA. Da ste John Lennona pitali kad je bio napušen i izdrogiran u vrijeme Informbiroa početkom 60-ih, on vam ne bi znao ništa adekvatno reći na tu temu jer su ga samo zanimale ženske gačice i skladanje hitova pošto nije imao osobito veliku konkurenciju. On rat i nedaće, nepravde u doba The Beatles nije osjetio na svojoj koži, već se kao osvješteni umjetnik priključio armadi hippyija osjetivši da kao planetarna zvijezda mora nešto učiniti za boljitak svijeta koji ga neizmjerno voli. A za to mu je bilo potrebno desetak godina planetarno uspješnog rada na skidanju ženskih gaća da uopće ukapira u kakvom svijetu živi.

Dža ili Bu, poput bezbrojnih rock bendova ne osjećaju potrebu da ih se voli ili da skidaju gaćice napaljenih djevojaka (mada i oni to vjerojatno strasno vole, sumnjam da je itko od njih gay), elem, oni već jako dugo percipiraju ljudsku prirodu onih neznatnih crtača po špiljskim zidovima koji su oslikani frustracijama, nezadovoljstvima i individualnim egzibicijama homo sapiensa koji odvajkada tvrdi da ovdje, na planeti zemlji nešto nije zdravo posloženo. Po meni, Dža ili Bu su vredniji od svih pjesama The Beatles, The Rolling Stones i svih njihovih nasljednika. Ne morate se složiti, ali činjenice su jasne. Konkretne. Oni su bili ideološki neprijatelj režima, 'tamo nekakav' srpski undreground bend koji je sustavno stao protiv politike (i još uvijek je), odupro se diktaturi i sustavu koji mu nije pasao ruku pod ruku i s kojime nikad ne bi popio kavu, a kamoli u krevet ušao da mu skida gačice.

Takvi uistinu rijetki bendovi su uvijek osobiti, specifični, posebni i puni nadahnuća, mada ih široka masa ne primijećuje zbog jednostavnosti ili zbog napuhanog radiofonizma koji joj odvaća pažnju na nebitne stvari. Na radiju čujemo 500 glupih pjesama svaki dan koje ne govore o ničemu. I tako svaki dan jer je običaj da najkretenskiji orijentiran čovjek bude glazbeni urednik čiji zadatak nije educirati, već što više zaglupljivati narod. Jednom sam na radiju tražio da mi puste Gang Of Four, djevojčica na telefonu mi nije znala pronaći jel' to pjesma ili stil kako ona to ima složeno u svojoj arhivi PC podataka. Hahaha.

Ovdje je sabrano čak 18 pjesama iz različitih vremenskih perioda od velikih hitova "Ustani i kreni", "Neki drugi grad", punka "Večna lovišta - live" (sve iz 1996), moćnog nu-metala "Aljaska" (po meni, najbolja pjesma benda) u rangu one prekrasne lezbijke Otep s eksperimentalnim i šaputavim intervalima, fantastične space-industrial numere "Olovni vojnik", odličnog gothic-industrial komada "Kao da ničeg nije ni bilo" iz doba najcrnje tragedije srpskog nedužnog naroda kada ih je NATO zbog Miloševića bombardirao1998., do cijelog niza sjajno izbrušenih hard-rock/ punk/ industrial/ nu-metal kompozicija.

Dža ili Bu su tokom 25 godina karijere prošli kroz mnoštvo stilskih preobraženja, ali u principu su uvijek ostali vjerni žestokom rocku, bio on alternativan ili punk izraz, grungerski, sludge, stoner ili s natruhama metala održavajući neprekidno visoko postavljeni standard klasičnih rock kompozicija u kojima riff, solo, wah-wah, distorzija, teški i plesan ritam, te upečatljiv refren s jasnom lirskom poantom igraju najveću ulogu. Naravno, čuvena frenetična, skoro pa black-metal obrada Beograda "Opasne igre" je ovdje, ali mišljenja sam da im je industrial period najbolje stajao jer je u najzrelije doba njihove kreativnosti nesretno završio neprimijećen zbog općeg lošeg stanja u Srbiji koncem 90-ih koja se još uvijek zvala Jugoslavija. Ako se sjećate, fudbalska reprezentacija Jugoslavije je igrala 1998. na svjetskom prvenstvu u Francuskoj sa Piksijem i Dejanom Savičevićem kad su Hrvati osvoji 3. mjesto.

Dža ili Bu uvijek su bili u toku s vremenom, praktički bend u trendu i nikad se nisu plašili naći se na nepoznatom terenu koji im je diktirao 'mrski' zapadni neprijatelj Miloševića. Ali, taj Zapad nikad nije bio njihov, niti će im biti protivnik, već suradnik jer 'misle svojom glavom' kompleksno šarajući u nekim pjesamama od bluesa do frenetičnog hardcore-punka ("Stampedo").



Skoro 80 minuta fantastičnog materijala, onakav kakav ex-Yu rock jeste i treba biti pruža ova kompilacija sa sjajnim grunge/ stoner hitom "Rizik" (6 i pol minuta!) uzetim s najnovijeg albuma o kome će biti riječi u nekoj drugoj recenziji. Prikazuje Dža ili Bu kao bend jako širokog žanrovskog spektra kome samo manjka death metal i thrash, a možda će u dogledno vrijeme razmišljati o math/metalcoreu. Nikad se ne zna. Sve što su probali, odlično im je pristajalo jer imaju uvjerenje. Divim se ovim ljudima.

Prava ex-jugoslavenska škola modernog rocka. Nešto najbolje, vrlo alternativno, pobudno i istovremeno najkomercijalnije. Čim prije s ovime treba doći u Zagreb na solo koncert. Čista i bezuvjetna rockerska desetka.

Naslovi: 1.Ustani i kreni, 2.Neki drugi grad, 3.Stampedo, 4.Osnovna škola, 5.Večna lovišta, 6.Zemlja nojeva, 7.Rizik, 8.Vip, 9.Fliperaški san, 10.Gole istine, 11.Kao da ničeg nije ni bilo, 12.Aljaska, 13.Olovni vojnik, 14.Zid, 15.Rasprodaja, 16.Metak, 17.Opasne igre, 18.Živeo Staljin

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 22/11/2013