Kako vrijeme odmiče, Џа или Бу su naoko sve jednostavniji i pristupačniji bend. Riffovi i svirka na ovome sedmom albumu znakovitog 'novinarskog' naslova su pretvoreni manje-više u punk-rock ostavivši neke starije, odnosno ranije utjecaje postrance, poput grungea, elektronike, industriala, te natruhe hard rocka, stonera i metala što je sasvim opravdano s obzirom da im je u prvom planu osnovna poetsko-punkerska poruka.

Frontmen Nebojiša Simeunović Sabljar nakon krize s prelazom u 21. stoljeće od cirka albuma "Ultramuk" (2007) ima dovoljno inspiracije i materijala iz najbliskije realnosti koju vješto konvertira u bogato smislene i sročene tekstove na račun domicilne, ne samo srpske, već i opće regionalne socio-društvene i političke situacije. Mada se jako dobro zna da gro njegovih tekstova redovito proizlazi iz tog dvorišta najveće i najvažnije balkanske metropole (ok, ne mislim da Sofija, Bukurešt ili Atena nisu ništa manje značajni, ali nemaju ni izdaleka tako mnogo dobrih bendova i izvođača kao Beograd i općenito Srbija), oni su uvijek u principu sveobuhvatni dodirujući se kurentnih raspoloženja i gibanja od Vardara do Triglava na ironičan način pun sarkazma, crnog humora, pritajene sofisticiranosti, a i metafora ne štedivši nikoga tko mu je ozbiljan trn u oku. Umije povremeno izbaciti i poneku sočniju psovku na finiji način našegačivši se s malograđanštinom, medijima, poltronima, te dakako onima najbitnijima koji su sve manje i manje bitni - vladajućom ergelom što se jedino bori za svoje pozicije. Tako se kroz ovaj uredno koncipiran album s 12 novih pjesama provlače dvije vitalne karakteristike: kritika političkog zakucavanja poena i individualne preokupacije o nekakvom idiličnom životu. Ali, niti s jedne strane ne dobivaju se idealističke perfekcije, odnosno, Sabljar se nimalo ne trudi da izmišlja lažnu romantiku kako će ovdje u skorom periodu biti bolje odašiljajući gomile inteligentno sastavljenih stihova poput riječitog novinara-kolumniste što nije sputavan nekim političkim načelima pripadnosti. Bilo je slučajeva kod mnogih rockera (i punkera) da su se priklonili 'nekome' i pri tome si priskrbili znatnu materijalno-medijsku i inu korist, no Џа или Бу ne prezaju da nastave svoj ultimativni boj protiv mrskog 'unutarnjeg' neprijatelja iako u Srbiji uživaju popriličnu popularnost. Obično se dešava da se bend nakon 25 godina rada prepusti oportunizmu (a njima će ove biti i 30 godina dejstvovanja), što će reći da njihovo pronicljivo rukovođenje mentalitetom naravi neslužbenih 'govornika generacije' ostaje u domeni punkerskog svjetonazora jasne socijalizacije s argumentiranim stavovima koje je teško pobiti na bilo kakvoj razini.



Podijelivši liriku na političku kritiku, u prvi plan iskače uvodna "Diktatore" koja se ne odnosi samo na trenutni vladajući srpski stalež ili premijera Aleksandra Vučića; ovdje su lideri ionako odavno bili potajno 'prešućivani' kao kanalizacijski smrad koji 'iskače iz wc šolje' što 'svaki dan na TV-u žvali i pali' (ne treba posebno spominjati hrvatskog Ivu Sanadera ili predsjednika vlade Ivicu Račana koji je satima pričao, a da ništa konkretno nije rekao), brzi himnični punk "Globalni građanin", inače najbolju stvar s albuma koja degradira sve hohštaplerske manire poltrona i licemjera ('nekada smo imali Boga, ali tome je došao kraj/ sada leži negde zgažen na koridoru puta za raj/ ...prvo otrov, onda lek, otrov ste mi prodali/ nisam više bolestan otkako se ne lečim/ samo još me boli duša za sve što ste pobili/ odavde do Bagdada vi i vaši prijatelji/ ...nekada smo imali Boga, ime mu je bio mit/ sada leži negde zgažen, ostali su samo mržnja i stid'), onda umjerenija "Apolitičar" prikazuje glavnu dilemu s kojom se suočavaju svi što se domognu neke prilike za zapošljavanje ('daješ mi mikrofon da lažem glupane'), dok je "Ne prodajem" s daškom "Kashmir" riffova Led Zeppelin vrlo skulirana ironija na medije i tranzicijsko društvo u kome se prodaje sve što se može, čak i čast umjetnika ('napravi pesmu dovoljno glupu/ zaustavi srce, mozak i osećaje/ ...snimit ćeš album u studiju skupom, deliće tvoj disk uz praškove/ Telecom nudi uz tvoje lice, čeka te nastup kod skupštine'). Znam da ima mladih idiota koji ne razumiju riječ 'deliće'. To je hrvatski 'dijeliti će', a ne odnosi se na 'komadiće'. Deliće ili dijeliti će, isto je. Ekavica - ijekavica. U hrvatskom ne postoji spajanje nenaglašenog prezenta pomoćnog glagola i infinitiva s futurom, u srpskom postoji i zato je srpski puno jednostavniji za strance koji ga uče. Ali, dakako, oba jezika su nam pakleno teška za naučiti jer stalno mijenjamo neka pravila kako ne bi srpski i hrvatski bili isti, koja stupidnost... Imam osjećaj da se za 100-tinjak godina nove generacije Hrvata i Srba uopće neće sporazumijevati u jeziku. Neki dan sam gledao neki crtić sa sinom na srpskoj sinkronizaciji, pita me 'tata, što je to napašće varvarin, uzeću šerpu, lupiću kašikom, udahnuću vazduh?' Ajoj. Rekoh sine, to dolaze duhovi jednog starog vremena kad je tvoj tata bio mlad i otpadali su mu zubići isto kao što i tebi sad otpadaju prvi mliječni, samo pitaj tatu... A potom me pita 'jel' ste živjeli u pećinama? Da, jesmo sine... Ali pećine su sad sve dublje i puno toga ti neće biti jasno kad kreneš u školu. A mislim si, tko će ga tamo učiti jednog dana kad krene povijest koja se stalno prekrojava. Vjerojatno neće poslušati starog oca, neko učene patriote na zadatku.



Drugi dio, daleko optimističniji, onaj emotivniji, najupečatljiviji je u prvom singlu "Gasio sam mrak", pravoj punkerskoj ljubavnoj rasturači kakva je oduvijek manjkala KUD Idijotima i Hladnom Pivu, a tu su još najmanje 3-4 vrlo zanimljiva komada ("Zauvek", dašak tromijeg stoner/post-grungea "Pomozi mi" s gostujućim Zoranom Marinkovićem iz Bjesova, hitoidni hardcore "Crveno slovo", akustična balada "Crno sunce") kao i jedan broj koji povezuje političke i emotivne konotacije ("Odiseja" s obradom melodije Lea Martina u kojoj se Sabljar odvalio u maksimalnu šegačinu, ha-ha-ha).

A kako je bend svoje prve albume radio takoreći nabrzaka, za jeftine pare i objavljivao ih u dosta lošim studijskim izdanjima, otkako imaju svoj studio Fabrika, objavljuju neke stare kompozicije u novim verzijama kao bonus dodaci, pa nas tako prisjećaju na svoje neke uistinu kreativne dane iz 90-ih poput čuvenog hita "Živeo Staljin" čiju inspiraciju nije potrebno naglašavati, valjda ste svi gledali sjajnu filmsku komediju "Balkanski špijun" (sa završnicom ruskog kazočoka "Kaćuške") i jedne od ponajbolje pjesme u karijeri "Sećam se". Obje su s albuma "Hej mornari" iz 1992. kada naši susjedi još nisu doživjeli ono što smi mi Hrvati, ali su Џа или Бу osjetili itekakvu nepravdu Slobodana Miloševića prema kojoj nisu ostali ravnodušni. Danas im se to jako lijepo vraća da su bezbrižan angažirani bend koji nije poticao nasilje niti podržavao nacionalističku mržnju univerzalnim govorom provokativnog punkera koji zna što misli i radi.

Naslovi: 1.Diktatore, 2.Globalni građanin, 3.Zauvek, 4.Apolitičar, 5.Ne prodajem, 6.Gasio sam mrak, 7.Odiseja, 8.Pomozi mi, 9.Crveno slovo, 10.Prijatelju moj, 12.Udaj se za mene

BONUS: 13.Drugovi, 14.Pogledaj sviće dan, 15.Živeo Staljin, 16.Uspavanka za Maloga Z.

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 09/02/2017