Џа или Бу zaslužuju mnogo više od statusa samo dobrog rock benda u Srbiji. U nekadašnjoj Jugoslaviji vjerojatno bi bili enormno popularni, hipotetski nagađam, možda u rangu Bajage i Čorbe, Dugmeta i Valjka, Skloništa, Leba i soli, Buldožera, Idola, Azre, onog pravog Kazališta s Bogovićem i još ponekih koje nije obuzeo pretjerani val balkanske selendre.

Veliki bendovi umiju raditi velike stvari kada su inspirirani, a od svih navedenih više nitko nije inspiriran ničime osobito važnim, a kad i jest, to su tako suhoparne trivijalnosti s kojima si njihovi nekadašnji fanovi ne žele zamarati mozak. Jedni od rijetkih koji su uspjeli, barem u Hrvatskoj prebroditi barijeru između diplomatsko-političkih nesklada Srbije i Hrvatske nastalih zbog rata 90-ih su relativno 'noviji' bendovi koji pune dvorane i klubove (Goribor, S.A.R.S., Atheist Rap) i taj općeniti nacionalizam, a prije bi se reklo klasičan nacizam i neo-fašizam, teško je uopće iskorijeniti kod plitkog malograđanskog uma zasljepljenog medijskim špekulacijama.

Sama činjenica da su svi tekstovi na omotu ovog albuma napisani ćirilicom, da je bend iz Beograda i da peva ekavicom, ogromnim i zajedljivim hrvatskim nacionalistima to izaziva gnušanje i revolt mada su svi oni 80-ih slušali Čorbu, kupovali ploče Olivera Mandića i potajno obožavali Balaševića, Yu Grupu i Galiju plašeći se da pred kompanjonima ne ispadnu seljačine. Nema ništa ljepše kada se čovek izražava svojim materinjim jezikom i pismom. Zapamtite seljačine malograđanske, ali nikakve vajde od toga.

Џа или Бу imaju snažna uvjerenja. Vole svoju Srbiju, svoj dom i bore se za boljitak svojeg ognjišta. Oni su nacionalisti, najpozitivniji primjer ovog sarkastičnog društva punog kanalizacijskog izmeta što nikako da otplovi od raspada SFRJ. Njihove pjesme prije svega bude nadu slobodnog uma, onog Lennonovskog gdje granice ne postoje, istovremeno su opravdano revoltirane, a poneke i veoma sofisticirane. Smisao im je lokalan, a djeluju globalno, jugoslavenski, za svih 23 milijuna Slavena ili koliko ih već ima na području od Vardara do Triglava. Da kojim slučajem frontmen Sabljar (Nebojiša Simeunović) peva od prvog albuma na engleskom jeziku, oni bi prošli kroz tanke ušice igle jer ga neuki puk ne bi razumeo.

Ovdje se radi o velikoj kulturi srpskog rocka, jedinstvenoj biljci koja se služi istom zemljom i istom hranom, samo čudnim bio-kemijskim genom izrasta u endem othrvavajući se okolišu. Danas klinci u hrvatskim školama nemaju pojma tko je bio Zmaj, Nušić, Vuk, Sterija, Ćopić, Radičević. Krojitelji nove povijesti su čak i Andrića, te Teslu zbog stupidnih nacističkih razloga izbacili iz uobičajenog obrazovnog/ vaspitnog programa. Srpsko-hrvatski jezik, a posebno ćirilica više ne postoji u hrvatskim ustanovama. A, ha-ha-ha! I a joj-joj. Gdje će takav odrastao čo'ek jednog dana razumijeti svijet svojeg prvog susjeda kad niti ne pozna njegovo pismo? Mišljenja sam da je ćirilica stvar opće kulture i suvremenog života jer nikad ne znaš što ti sve u životu treba. Učimo se kojekakve gluposti kako naći posao, kako ostaviti dojam, kako ispunjavati obrasce, kako se maže 'pašteta na hleb' (Bokerini, ha-ha-ha), no kad takav Hrvat napucan Severinom i Thompsonom izađe iz svojeg malog dvorišta u prvo obližnje susjedstvo, suoči se s problemom da ne razumije svijet oko sebe koji govori istim jezikom. Shvati da je živio u izolaciji i da je nečijom zaslugom propuštao vitalno važno znanje, tj. povijest i sadašnjost nekoga tko nije Talijan, Mađar ili Austrijanac o kojima zna ono što opća kultura nalaže, već nekoga jako bliskog mu i identičnog. I po kulturi i po svjetonazorima. Barem da zna nešto o nacionalnoj baštini nekoga tko je otac Severininog djeteta kad mu već ona krasi sučelje kompjutera i svaki dan odzvanja iz zvučnika.

Elem, Sabljar se s inteligentne distance obraća svima putem tekstova i govori o svemu i svačemu. Čak i onda kad se čini da se negdje izgubio, ispliva tema na vidjelo šamarajući snažnom rockerskom poetikom ovaj i ovakav pokvareni balkanski mentalitet u kome vladaju noblesi pokondirene tikve, trendseterstvo, tendencije skakanja iz opanaka u lakirane cipele, opća društvena i duhovna suša moralnih načela, ignoriranje suosjećaja s najbližim, te osnovni lopovluk i bezobraština na svim razinama. Bilježi ovu trulež svojim očima i rečima istovremeno posegavši i u kritiku i konfrontaciju i sociološku analizu ne izbjegavajući pouke, poruke i vitalno egzaktne činjenice od kojih se ne može pobjeći. Što će reći, literarno gledajući, ovaj album ima pravi koncept 'kukovog leta', prevedenog na hrvatski - jalovog doba.

Svaka od ovih 15 numera su priče za sebe izvađene iz dnevnika balkanske stoke, malograđana, ponekog poštenog čoveka (punk komadi "Baksuzan dan" i "Gole istine") ili onog izgubljenog u privatnim paklovima ovisništva (odličan funk-rock "Pakleno dobar plan" sa šmekom Gang Of Four), a i iz iskustava Sabljara samog (fantastična laganica "Pesak Bengazija" s grungerskim nabojem o porodičnoj sagi). Zbirka je to razmatranja njega i benda gdje ne nedostaje i blagih socio-političkih/ društvenih aktualnosti (funk "Dobre stvari"), perverznih seksualnih satira ('devojke mi nisu potrebne' u brzom rockabillyiju "Devojka od gume"), te tri bonusa sa starog albuma "Hej mornari" iz 1992. Izbor je pao na zabavni odušak o dječaku koji voli flipere (punk "Fliperaški san"), humoreski o tipičnom balkanskom probisvjetu koji želi ući u noćni klub ('ja sam vođa huligana, treniram kung-fu veštinu i potomak sam Sandokana', hard-rokačina "Hajde") i čistoj bajkerijadi (završna blues/hard-rock himna "Put").



Prvi dio albuma je napucan hitovima u kojima se osim sofisticiranog konformizma naslućuje i socio-politički revolt. Џа или Бу su očito išli na zabavu i jako primamljivu mjuzu u kojoj mogu proturiti i mnoštvo edukacijskih finesa, samo, naravno, iza tih scena stoji daleko složenija situacija. Evo, uvodna razarača "Vip" (ako netko ne zna, to je 'very important person') koja počinje nalik na "Pat semetary" Ramonesa glorificirajući 'vip' osobu i istovremeno joj se obraća s prezirom. Sabljar se u njoj pretvara u Bowiea koji je glumio bezbrojna lica u svojim pjesmama. Kao što u pjesmi "Gole istine" kaže 'reč je za pametne, za glupe je batina', tako ovdje slušatelja stavlja na vagu. Onog tendencioznog primitivca koji pokušava ispasti nešto 'ponosito', zatim vlastelina i političara, te sukobljenog i revoltiranog predstavnika puka. Još davno, početkom 80-ih kad sam išao u prvi razred srednje škole nisam razumio niti riječi njemačkog jer sam učio engleski, jedan prijatelj jugo-švaba mi je prevodio tekstove D.A.F. 'ti si tako mlad i imaš visoke crne čizme' (pjesma "Verlier' nicht den kopf", album "Alles Ist Gut", 1981) povezujući filozofiju neonacizma s imageom i psihičkim raspoloženjem Nijemaca zbog sve većeg naseljavanja Turaka i muslimana u Njemačku. Konkretno, Sabljar se šegači izvikujući 'ja sam vip, vozim đip, gutam trip' između ostalog navodeći 'moje govno ima 400 grama' i 'svaki moj radnik prima nula plata'. Ali bitno da vozi đip. Što je zajedničko D.A.F. i Џа или Бу? Stav. Ironija. Sarkazam ljudske taštine koja uvijek teži biti materijalno bolja izostavljajući osnovnu čovjekovu stranu - karakter i psihičke percepcije koje su u ovakvom društvu posve potisnute na marginu. Pjesma je kompletno od A do Ž apsolutan hit i trebao bi s radio programa odzvanjati svakog dana barem 3-4 puta. Toliko da i onaj zadnji balkansksi plebejac-jakobinac u glavi shvati o čemu se radi. Pogodak no.1 i vjerojatno hitčina na duge staze što se tiče Џа или Бу.



"Rizik" u sjajnoj grunge/stoner varijanti a'la Pearl Jam + Kyuss (naravno i natruhama Black Sabbath) s brojnim gitarskim majstorijama Igora Đanića - Zigija i Vladana Vasiljevića (jedan od njih ima brkove, e, ne znam koji), te odličnim bas linijama Vuka Pavlovića je ubjedljivo najmaštovitiji dio cijelog materijala po glazbenim parametrima. Iza sofisticirane demagogije krije se 'zaključan glas'. Emotivan. Onaj kojeg svi r'n'r bendovi najradije koriste, a ovi iskusni momci su ga oblikovali u himnu naše generacije. Nekad prije 20 godina Hrvati su imali "Budi ponosan", himnu Majki, a sada, ako hoće i ako ih oni pizdunci u školama, mediji, a i sami roditelji nisu 'poustašili', imaju konačno 'jednu pravu pjesmu' koja nije Hladno pivo, Pipsi, Let 3, Urban i Kawasaki 3P. Ovo je hitčina za narednih, barem 50 godina i od njega će koristi imati i pravni, rodbinski nasljednici Џа или Бу.

"Beskrajan pad" također u stoner formi donosi fantastičan refren 'prijatelju moj iz dalekog grada, zatvori oči i reci mi sad, da li je bolji tvoj kratak let ili moj beskrajan pad?'. Sad bih se vratio na početak ove recenzije. Goran Bregović nikad nije bio ovako iskren, Štulić jeste, a ima mnogo jako dobrih novih momaka, mahom Bosanaca, primjerice Dječak iz vode, No Rules ili popularni Avdić, koji se umiju izražavati ovako poetski i rockerski nadahnuto. A tu starih novovalnih vedeta odavno više nema...

U ovaj konglomerat potencijalnih hitova ulazi lakši alternativni rock "U oblaku dima" potkrijepljen blagom elektronikom s malo klavijatura gostujuće legende Dejana Stanisavljevića (bend Beograd) i odličnom solažom, te ironična "Humanoid hemeroid" u također stonerskom šlihu o ulizicama, odnosno guzičarima i licemjerima.

O glazbenim performansima već je uglavnom sve spomenuto: čvrsti rock pomiješan s hardom, heavyijem i punkom u posve jednostavnim obrascima (strofa-refren-solo) koji kao takvi idealno odgovaraju profilu lirike. Svi parametri su perfektno povezani, nema ama baš nikakvih grešaka ili neke suvišne pjesme, pazilo se da album ne pada u monotoniju, te od početka do kraja (plus ona tri odlična bonusa) se izmjenjuju stilovi neprekidno povezani čvrstim distorzijama i mnogim staccato gitarama. Da sam album dobio lani ušao bi u moj osobni top-5 najboljih regionalnih ex-Yu radova, no nema veze. Čuo sam ga ove godine i pronaći će se na samom vrhu omiljenih mi djela. Ozbiljan je, satiričan, ironičan, angažiran, zabavan. Treba li nešto još dodati? Desetka čista ko suza.

Naslovi: 1.Vip, 2.Rizik, 3.Beskrajan pad, 4.U oblaku dima, 5.Humanoid hemeroid, 6.Dobre stvari, 7.Baksuzan dan, 8.Devojka od gume, 9.Pakleno dobar plan, 10.Pesak Bengazija, 11.Gole istine, 12.Fliperaški san, 13.Hajde, 14.Put

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 30/03/2014