Kompozitorica Mary Ellen Childs iz Minnesote (USA) članica je zajednice United States Artist Friends Fellow od 2011., najpoznatija je po svojem udaraljkaškom bendu Crash i plesnim koreografijama, a osim toga bavi se i različitim performansima za koje uglavnom sama sklada glazbu koju joj izvode glazbenici po narudžbi. Između ostalih, surađivala je s Kronos Quartet, St. Paul Chamber Orchestra i The Kitchen, te je nastupala na brojnim festivalima. Kritičari tvrde da se u njezinom radu najviše osjećaju utjecaji Steve Reicha.

Ovo 55 minuta dugačko instrumentalno djelo nastalo je inspirirano nakon jedne plovidbe čamcem po jezeru Superior kada se skoro udavila. Tako je ovdje satkala filmsku priču kroz naoko bezazlen scenarij koji počinje bezbrižnom turističkom plovidbicom koju je poljuljao prvi val, mic po mic se počela dizati oluja, naišao je drugi daleko veći val, okrenuo čamac i onda su prvo nastale očajničke borbe sa stihijom vodenih pljuskova, obuzeo ju je ogroman strah i paranoja, te su joj se počele prikazivati slike 'vrata u drugi svijet', predskazanje fizičkog kolapsa, dodir sa smrću i na koncu izravan bezdan ništavila.
U glazbenom pogledu riječ je o 18 relativno kraćih komada s ravnomjernim učešćem klarineta, violine, dva violončela i veoma interesantno za ovakav vid moderne klasične glazbe, kompletnog seta rock bubnjeva koje svira Peter O'Gorman. Kroz koncizan i detaljan scenarij s razdvojenim kompozicijama, nižu se sve gore navedene slike koje su paralelno skladane i za plesni performans u izvedbi dance sastava Black Label Movement iz Minnesote, pa je tako mnogo ovih brojeva usko povezano i sa suvremenim baletom.

Kroz miš-maš križanac plesnih i onih rasplinutih kompozicija u kojima je prisustvo udaraljki tek u atmosferičnom maniru (efekti činela, trianglova, zvonca), prvi dio albuma je prilično bezbrižan i vedar, a otpočinje snažnim gudačkim brojem "Anat" sa zavodljivim melodijama i gotovo obrednim tempom bubnjeva. Ne bi bilo čak niti neke veće greške da se kompozicija zamijeni sa recimo Dead Can Dance kad bi čuveni neo-folk dvojac uposlio gudače i klarinetista. A može idealno sjesti i ljubiteljima heavy metal zvuka kao pandam bendovima poput Apocalyptice. Neke kompozicije dosežu simpatičan stupanj spajanja post-industriala i moderne klasike poput "Engine room" koja se nenadano ubrzava i eruptira u vrlo zvrzlani kompleksni aranžman s natruhama jazza. Tu još valja spomenuti gotovo noisersku, ali vrlo kratku "Mer-man" koja bi pristajala ranim Throbbing Gristle iz 70-ih godina. A neke su skroz moderna klasika s mnogo minimalističkih gradacijskih manira Steve Reicha ("Wreck theme").

Prvo kovitlanje valova prikazano je u dvije zajedničke teme "First wave (part 1)" i "First wave (part 2)" u vrlo smirenom izdanju, no već se pomalo počinje osjećati neka napetost, pa se autorica poigrava s komadom za zvonca i kojekakve zvečeće udaraljke na minimalistički način ("Spirit duet"), evocira neke vrlo lijepe impresije ("Duet"), čak se i dobro raspleše u još jednoj minimalističkoj "Kali" koja bi taman mogla biti predložak i za neki techno/trance (korištena je dinamička bas pedala), a onda za završnicu prvog, bezbrižnog dijela albuma slijedi urnebesna bubnjarska "The lake".

Drugi, daleko mračniji dio ovog djela otvara "Chant", jedina kompozicija u kojoj su vox-extended tehnikom korišteni glasovi, a onda počinje pravo nevrijeme sa "Second wave", "The box" i uznemirujućom "Dessication", da bi do kraja albuma slijedile same mračne, depresivne i neoptimističke note koje psihološki kaos proizvode u vrlo tromoj "Duet for wreck", 7 minuta dugačkoj morbidnoj temi koja naginje prema bezdanu i smrti. Jedna od posljednjih tema "The gathering" je komotno black-metal s kompleksnim aranžmanom i lucidnom solažom klarineta, te je za moj osobni ukus najbolji dio albuma, što zbog prikazane energije, a što zbog same tematike i vrlo elegantne izvedbe. Tu još ima i nekih slamki spasa u "Touching", međutim kako je ovo u principu sofisticirana art priča, taj 'dodir' može biti ne samo spasitelj koji se vidi na omotnici cd-a, već i ledeni dah same smrti. A zadnja tema, vrlo kratka "The abyss" (1.14) sama po svome naslovu dovoljno govori. Glavni akter se očito utapa, da ne kažem poput DiCapria u filmu "Titanic".

Konceptualnim sadržajem Mary Ellen Childs je podarila jedno veoma dobro i jednostavno glazbeno djelo koje se, naravno, poput uobičajenih produkata s Innova Recordings etikete mora slušati isključivo uz dodatnu pomoć pratećeg scenarija. Ako ne znate o čemu se ovdje radi, ovaj album će vam biti bezveze, te će te možda za svoj ukus pronaći tek nekoliko kompozicija, a moguće ni jednu. Ostave li se takve hipoteze, u umjetničkom aspektu riječ je o pomno detaljiziranom djelu, kao što je već rečeno s pripadajućim plesnim koreografijama koje čine sastavni dio cjelokupnog performansa. Jedino što ovdje uistinu zasmeta jest nedostatak vokala, krikova gušenja i davljenja. Tada bi efekt slušanja bio potpun. Ostalo je jako dobro i suvremeno urađeno.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 28/07/2013