Zamislite slijedeću situaciju: veći broj vrlo uspješnih singlova, pa čak i albuma, različitih bendova, pjevača i pjevačica, koji haraju po američkim i svjetskim top listama, je odsviran od jedne omanje skupine ljudi za koju se u biti niti ne zna. Zvuči kao neka pop kulturna X-files epizoda ili pak teorija (glazbene) zavjere kojom je r'n'r želio zavladati svijetom? Ništa takvoga, ali ništa manje zanimljivo jer se, što je najbolje, to stvarno dešavalo i to u Los Angelesu 60-ih godina prošlog stoljeća. Jasno nam je da pjevači poput recimo Franka Sinatra ili njegove kćeri koji se spominju u filmu, nisu sami svirali već su imali svoj bend, ali da je netko drugi odsvirao i snimio album primjerice Beach Boysa u studiju dok su na bili omotu potpisani članovi benda, je ipak nešto drugo, priznat ćete i sami.

Kako nam protagonisti tih zbivanja objašnjavaju, takav razvoj događaja, koliko god možda na prvu loptu bio čudan, je zapravo bio vrlo logičan. Naime, mnoge mlade rock'n'roll skupine su bile sastavljene od neiskusnih glazbenika ili čak ljudi koji nisu (baš) znali svirati, ali su dobro izgledali (zvuči poznato, o ti "_____ (upiši ime kontinenta, države, sela, ulice, kuće) traži zvijezdu"). Ili su bili "klapa" u koju je bilo vrijedno uložiti sredstva. S druge strane, glazbenim kućama se više isplatilo platiti prave glazbenike koji će odsvirati materijal u kratkom roku (često ga i glazbeno završiti ili začiniti), nego plaćati studio malcima koji će tek nakon par mjeseci izaći s par pjesama. A kad čujete za koga su sve ti glazbenici svirali i pod kakvim tempom (često u istom danu u više studija i na više albuma, spavajući u pauzama na podu studija), sve skupa to polako pada u kategoriju nevjerojatnih ljudskih dostignuća. Većina njih su bili glazbenici u onom smislu te riječi da su disali i živjeli glazbu, što im je naravno otežavalo konvencionalni život (brak, djeca i slično). Ipak, u to doba su jako dobro zarađivali, pa se baš svi tih vremena sjećaju kao jako pozitivnih, da ne zaboravimo i to da su se pritom odlično zabavljali i fercerali kao ekipa.

Od uspješnih singlova i albuma (Beach Boys, Frank Sinatra, Nancy Sinatra, Sonny and Cher, Jan & Dean, The Monkees, Gary Lewis and the Playboys, Mamas and Papas, Tijuana Brass, Ricky Nelson, Johnny Rivers,...), do televizijskih i filmskih tema (M*A*S*H, Batman, Mission Impossible, Kojak, The Brady Bunch, Lost in Space, C.S.I., ER, Friends, Indiana Jones, Forrest Gump, Goodfellas, Kill Bill,...), ovi glazbenici su bili posvuda, poput neke vrste glazbene mafije. Recimo, samo Tommy Tedesco ima na imdb.com navedena TV/filmska 183 (!!) naslova pri kojima je sudjelovao kao gitarist, s time da je kod mnogih nepotpisan (uncredited). Pogledajte i impresivan spisak sjajne basistice Carol Kaye na njenom sajtu (po podkategorijama) i neka vam slobodno zastane dah. A da, recimo i to da je upravo ta ekipa bila poznati "Wall of Sound" još poznatijeg producenta Phila Spectora. Da navedem samo jedan dobar primjer iz filma, Brian Wilson iz Beach Boysa je po pričama tih studijskih glazbenika bio genij i sa njim je bilo milina surađivati. Što su si pak o tome mislili njegovi kolege iz benda koji su u studiju gledali kako netko drugi svira na njihovoj ploči, je opet druga stvar. I najgore od svega, naši studijski junaci su u velikoj većini slučajeva ostali nepotpisani na albumima ploča, što je opet s jedne strane logično (iako to naravno ne opravdava tu činjenicu). Najsmiješnije od svega, dolazimo do paradoksalnih situacija tipa kada recimo studijski gitarist na ploči odsvira tako dobru solažu, da je "pravom" gitaristu iz benda potrebna godina dana da bi se uvježbao kako bi ju mogao odsvirati u živo. Što zapravo nikada neće moći napraviti u potpunosti.

Režiser Denny Tedesco je film zamislio kao posvetu svom pokojnom ocu, spomenutom gitaristu Tommyu Tedescu koji je sudjelovao na masu spomenutih snimanja, te kasnije pri brojnim filmskim i TV projektima. No, unatoč osobnoj povezanosti (opasnost prevelike subjektivnosti i povezane sladunjavosti) i činjenici da mu je to redateljski prvijenac, uspio je napraviti vrlo gledljiv, poučan i informativan dokumentarac, kojeg bi trebao pogledati svaki ljubitelj popularne glazbe, ako ništa drugo, onda poradi opće kulture. Sjajno je i da je uspio okupiti znana imena kao što su Dick Clark, Cher, Nancy Sinatra ili Brian Wilson da progovore koju o tim vremenima i tim izuzetnim glazbenicima. I iako se oko pravog broja članova "The Wrecking Crew" ekipe ni sami njeni članovi nisu mogli složiti (od 15 do 30, dok je na kraju filma lista tih imena puno puno duža), neosporan je njihov doprinos modernoj glazbi kakvu ju poznajemo danas.

Unatoč tome da dijeli isti naslov s još nekoliko različitih filmova (recimo, onaj s Deanom Martinom iz 1969. ili na imdb.com katastrofalno ocijenjenim imenjakom s Ice-T-om iz godine 2000.), ovaj dokumentarni film je nešto sasvim posebno: jedna lijepa oda neopjevanim glazbenim herojima iz jednih drugih vremena.

ocjena filma [1-10]: 8

sale // 19/04/2011