Ajaoj! Pa zar je već prošlo 4 godine od zadnjeg albuma "The Last Act Of Defiance"? Majko mila, taj konac 2014. baš ne pamtim po dobrim stvarima u životu, bila mi je ubjedljivo najgora godina za proživjeti, a i dobar dio naredne 2015., no nekako sam svoje osobne peripetije uspio zgruntati pomoću, uglavnom bijesne i nadrkane glazbe koja je pljuvala po svemu i svačemu. A tako i treba biti. Kad ti je najteže, najbolji ispušni ventil je agresivna mjuza uz teški svakodnevni fizički rad s minimalnom plaćom. Robija. Bolja od Golog Otoka. Nikakve psihoterapije, specijalni čajevi od kamilice, kadulje i lavande za umirivanje živaca baš ne pomažu mnogo. Kad se dobro istreseš, onako da se skoro ubiješ od bijesa, muke i očaja, pa čak i da opatrneš po gubici nekog slučajnog jadnika koji ti je zbog krivog miga ili neke blesave sitnice stao na žulj je daleko efektnije i zdravije. Provjereno garantiram. Isprobao sam, samo je krivi čovjek najebao, a da mu uopće nije bilo jasno zašto je dobio šus u tikvu zato što nije znao tko je David Bowie kad smo ga slušali na radiju. Momak mislio da je to traktoraš David Ban iz Sunje, prvak u oranju... Bio je to prilično dobar album za moj ispušni ventil u pravo vrijeme, no ovaj 12. po redu je izvan svih očekivanja. Ne bih sad mogao točno utvrditi da li sam se od tada nešto bitno promjenio, ah, da, smirio sam živce, ali za pravi hardcore punk sam uvijek spreman. Bitno samo da nije onaj dječji, tinejdžerski ska-punk a'la Rancid uncha-uncha-cha i sprdačina zvana celtic/folk/gypsy punk koji se kod zrelog adolescenta ostavlja u maksimalno petnaestoj-šesnaestoj godini kad prava momčina, a u zadnje vrijeme i djevojka tek sjedaju za traktor u "Ljubav je na selu" i po prvi puta u životu čuju "One step beyond" i "God save the queen". Spektakl od zajebancije kad se znam prisjetiti Rokera s Moravu i ozbiljnih lica mojih frendova koji su slušali Abbu, Beatlese, Floyde, Azru i Bijelo Dugme. Ali, Bože moj, mnogi su se baš zaustavili na tome i više ih nikakva progresija punka ne može ošamariti jer to uzbuđenje kada čuju uncha-uncha-uncha-cha je nezaboravan trenutak kao kod Miše Kovača valcer un-cha-cha-un-cha. Vrijeme se zaustavilo na tom detalju. Ljudsko biće onog trenutka kad doživi maksimalan stupanj erekcije i vlažnosti zbog nečega primamljivog, skroz zaboravi na postojanje drugih kulturoloških segmenata. Više nije važno što su U2 zadnje sranje, a Horvijeve tekstove više nitko ne čita, ha-ha-ha...

Sva sreća da Sick Of It All nisu s ovih nevjerojatnih 35 godina slavne, ali ne baš financijski uspješne karijere zastranili u bezbrižnost laprdanja u kome kao mnogi ostarijeli punk bendovi pokušavaju zvučati kao vlastite verzije samih sebe iz mladih dana. Onako, kao karikature Charlie Harpera, Animala, Billy Idola ili Iggy Popa koji nose taj teret slave na leđima da i u 60-im ili 70-im godinama života moraju na pozornici glumatati nekog energičnog adolescenta kad to odavno više nisu. Johnny Rotten - Lydon je to najbolje uočio ostavivši se bijesne karizme u pravo vrijeme dvadesetih: jednom napraviš nešto esencijalno i epohalno, a onda izmisliš nešto sasvim novo i drugačije da si lagodno možeš priuštiti čagu i pljuvanje na pozornici uz provokativne tekstove koji su i dalje u sferi punka. Pretpostavljam da onaj tko ovo čita zna što je njujorški hardcore punk. Ja sam ga uvijek smatrao dobrim nasljednikom vašingtonskih Fugazi i Minor Threat, te Black Flag iz L.A., znači kao suptilnu smjesu bijesnoće, energije, plesnih naboja, inteligentnih tekstova i uvjerljivih gitara. A čak ovom prilikom mogu dodati kako vokal frontmena Lou Kollera neopisivo podsjeća na Ian McKaye-a, pogotovo u vriskovima 'aaaaaaaaaaeeeeeeeeeooooooo' (pjesme "The snake - break free" i mahnita "To the wolves" baš zvuče kao da ih je McKaye odvrištao, a ima ih još). Ih, jebemti, kaj sve ne bih dao da se Ian McKaye ponovno vrati mikrofonu, vrištanju, urlanju i gitari. Meni strahovito fale Fugazi iz 90-95... Imaju jako slične frekvencije, a tu su i prateći glasovi u nekim pjesmama.



Nego, ona osnovna srž se svodi na dostatno energične pjesme koje se ne spuštaju osobito na pojmovnik umjerenosti degutantnog pop-punka: od uvodne "Inner vision" koja već sama po sebi govori da je riječ o visokoj razini inteligencije (unutarnji vid) do posljednje "The new slavery", ovdje se nalazi za potenciju puno bolja pjesmarica od prethodnika. Čak 17 pjesama s tvrdoglavim stavovima o politici, rasizmu, režimu u USA, Trumpu, neredu, pa ciničkih provokacija, osobnih premisa i inih koreografija na račun suvremenog života 21.stoljeća pršte kroz ove samo 33 minute. Onim nešto slabije zainteresiranim za potpuni socio-politički rakurs namjenjena je raspjevana i melodična celtic-punk "Bull's anthem" koja čak može odjeknuti i hitom ovog ovremešenog benda u ovoj poznijoj fazi karijere, ali treba se nadati da takve pjesme neće raditi jer će ispasti na nivo degutantnosti Psihomodo Popa i Ramones, taman za seljake koji baš ne razlikuju što se bitno dogodilo od prvog Prljavog Kazališta i Pekinške Patke do zadnjeg albuma Čudnoređa i Maje Posavec. Njima je to sve isto ko' Disciplin A Kitchme, a za Borghesiu nikad nisu čuli. Bezvrijedno. Umjerenog tempa je "Always with us", ali je specifično tvrdoglava i majstorski dekorirana na sarkazam USA - 'uvijek s nama'. Puno su bolji kad su drski, ironični, provokativni ili aktualni poput teme "Robert Moses was a racist" (samo 1.28) ili urnebesa od 58 sekundi zvanog "Self important shithead". A tu je i podrugljiva ""Beef between vegan" - govedina među veganima, ha-ha-ha. Znam jako puno vegana koji znaju reći 'ne jedem meso, ali kad se na roštilju nešto ispeče, rado jedem'. Dao bih ti šampinjone i kolomper, kak' veli Lidija Bajuk.



Nema pjesme dulje od 2 i pol minute, nema nikakvih eksperimenata, ima ponešto kompleksnih aranžmana ("The crazy white boy shit"), ali ubjedljivi vrhunac je naslovna "Wake the sleeping dragon" umjerenijeg tempa s fantastičnim lirskim šamarima nacizmu, Trumpu, suverenitetu, slobodi, dominaciji i kontrolingu poručivši 'živi slobodno/ vrijeme je da se podignemo i odvratimo od straha! Mi smo vlada, znajte da niste bespomoćni - otporni/ ustanite - zauvijek/ na vlasti smo ako smo organizirani, borite se, probudite usnulog zmaja!' Ništa ovo nije neka kurtoazija kao što punk bendovi znaju lihvarski drmati fikcijom prevrtajući realnost u samozadovoljstvo kultnosti u koju je, nažalost odavno otišao Henry Rollins, nekoć obečavajući hardcore punker i inteligentan luđak. A bendovi poput Anti-Flag, Rise Against, onih šarenih i smješnih papagaja The Casualities, te inih Dropkick Murphys i klasičnih skinheads/oi!/ irokez (mohawk)/ skate punk/ psychobilly furki bi mogli mnogo naučiti iz ovog vrlo jednostavnog, tehnički koncizno odsviranog i suptilnog hardcore punk remek djela.

Danas je sasvim nevažno što su Sick Of It All napravili ovakav sjajan album, trebali su ga napraviti nakon "Strach The Surface", ali 2018. je specifična i čudovišna godina. Uostalom, Hrvatska nogometna reprezentacija je bila u finalu svjetskog nogometnog prvenstva. Zar već to nije čudovište iz močvare koje je požderalo multimiljijunske magnate i pun kurac industrije i marketinga? Nitko nije očekivao da će tamo neki seljački autsajderi s Balkana pomesti kremu i strpati je pod tepih, a isto tako niti punk-šminkeri i furkeri, posebice oni s hozen-tregerima spuštenim s ramena što izgledaju kao da su upravo vršili veeeeliku nuždu ili se baš pripremaju za nju. Furka je bitna, a ne kontekst. Kod Sick Of It All je najvažniji kontekst, glazba, lirika, stav, uvjerenje, načelo, pravda, jebeš image, spotove, furke, irokez zurke, istina majušni Pete Koller se fura na Rottena i Wattiea, ali uzori su mu dva Boga po imageu, a bendu najjača punk imena - sveto trojstvo Dead Kennedys, Agnostic Front i The Clash. Sick Of It All su napravili čudovišno veliki album u karijeri. Fugazi filtrirani iz sjanih dana ranih 90-ih, mada, prizanjem, puno više volim eksperimente Fugazi od uncha-uncha-uncha-cha ovakvog klasičnog hardcore punka. Ali je jako dobar i baš ovaj puta nije crossover thrash/metal, mada volim svakojake faze benda, prirodno je da se mijenjaju. Ovo je nešto najbolje od njih. Neki dan sam se zahvaljujući nanovo sabranom kompletu prisjetio starih, ranih Discharge iz 80-ih, a jebemu, kak' to danas loše zvuči, ko Elvis Presley prije smrti 1977. kad s limunada pjesmicama nije niti osjećao da pored njega neki klinci u garaži sviraju neku brutalnu, ekspresivnu i iskrenu glazbu zvanu punk... Ovo je pravi punk u srcu i duši, onaj punk koji je adekvatan za 21. stoljeće, a da ništa nije izgubio od prvotnog elana ili se predao oportunizmu mekanog razmatranja pomodarskog života uz obilatu medijsku manipulaciju najjeftinijih marketinških trikova.

Naslovi: 1.Inner vision, 2.That crazy white boy shit, 3.The snake (break free), 4.Bull's anthem, 5.Robert Moses was a racist, 6.Self important shithead, 7.To the wolves, 8.Always with us, 9.Wake the sleeping dragon, 10.2+2, 11.Beef between vegans, 12.Hardcore horseshoe, 13.Mental furlough, 14.Deep state, 15.Bad hombres, 16.Work the system, 17.The new slavery

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 19/11/2018