RNajviše od svih novih albuma koji su objavljeni ove sezone zanimao me ovaj treći studijski dugosvirajući rad čuvenih engleskih doom-metalaca budući da je, pomalo nevjerojatno zvučala najava još prije 3 godine, da će frontmen Olly Pearson zapjevati clean vokalom.

I što se dobilo?

Čekao se nasljednik jezovitog "Sub Templum" dugačkih 5 godina, u međuvremenu su nas počastili sa dva slična klasika - EP-ijem "Eternal Return" i mini albumom "Tombs Of The Blind Drugged" (oba 2009.), te prvim, ali tonski vrlo lošim živim zapisom "Never Say Live: Live In Soho" (2010) koji je objavljen samo na audio-kaseti. No, ovdje sa čistim Pearsonovim vokalom pokazuju da su nakon 13 godina rada došli bez ikakve sumnje do svojeg zasluženog i očekivanog vrhunca. Njegov glas je potpuno u akordu, ide 'uz melodiju' Dominic Finbowe gitare i nadebelo priziva duh mlađahnog Ozzy Osbournea, te što je najvažnije, po prvi puta se može razgovijetno čuti o kakvim strahotama noćnih mora pjeva. Ima povremeno i onih svojih kreštavo-urlikajućih dionica, ali one su više u svojstvu efekata cjelokupnog dojma. Pjesme su relativno kraće, maksimalne duljine do 11 minuta, uredno aranžirane s obzirom da i dalje bend funkcionira kao minimalistički trojac (vokal, gitara i bubnjevi Chris Chantlera), te izmjenjuju klasične obrasce 'uvod-kitica-refren' s dugačkim središnjim dijelovima u kojima je, naravno, vodeća uloga pripala kreativnoj dovitljivosti Finbowa. U nekim skladbama je posve izmijenio aranžmane; od očekivanog 'peglanja' pretvorio ih je u kompleksnije sfere dodajući poprilično 'novih akorda', a sve, naravno u disonantnim oblicima s masno podebljanim basovima, tako da se, kao i ranije, taj manjak bas gitare niti ne primjećuje.



Uvodna "Horrible nights" spada u red njihovih rijetkih 'bržih' skladbi; uz klasičan doom prisutan je i sludge, pa i stoner, a sve u onom izdanju koje umnogome priziva duh najtromijih Black Sabbath iz ranih 70-ih. Čak ima i razvučeni solo noise gitare ispleten sa Pearsonovim nezemaljski urlikajućim vapajima. Tematski dočarava slike rituala uzaludnog žrtvovanja i mučeništva koje se proteže tokom svih 54 minuta albuma. "The bleeding years" je obuzeta propašću koja prijeti da svojom masivnošću nadvlada i posljednju mrvicu nade. Ona je potpuna utopistička morbidna sludge seansa u kojoj Pearson očito nije bio 'čist' kad je ušao u studio - pred konac pjesme kašlje i ispada iz vrlo dobrog vokalnog performansa. Namjerno ili ne, funkcionira originalno, kao i sam finiš koji je iznenađujući tromi Finbow staccato. Pun pogodak je sumorna "Dark lady" s kratkim blic sličicama o okultizmu i mentalnom putovanju pojačanim Finbowim solo intervencijama, a u ovoj temi Pearson je dosegao svoj vokalni vrhunac. Predah stiže u kratkom akustičnom drone instrumentalu "Dreams from the depths" s psihodeličnim eksperimentalno-atmosferičnim post-industrial/dark-wave backgroundom, a onda za kraj slijede dvije opake teme. "The choral of chaos" je uronjena u psihodeliju prikazujući ljude uplašene do smrti kroz maglovitu atmosferu oboružanu dodatno nadosnimljenom drugom gitarom i iznenađujućom dionicom u kojoj Chantler ubrzava tempo. A posljednja "I saw them that night", kao što i sam naslov sugerira, iskače svojom najmračnijom poetikom paklenih strahova i eksperimentalnim šlihom na samom uvodu i u finišu pjesme s potpunom kakofonijom i polifonijom. Interesantno, pjesma završava kao da je odrezana škarama, bez fade-outa ili krešenda.

Spram prethodnih radova, zbog melodičnog clean vokala i jezgrovitije sabijenog sadržaja (ranije su znali imati pjesme po pola sata), ovo je daleko prihvatljiviji oblik njihove 'anti-glazbe'. Da ne kažem 'pop' u njihovom undergroundu, mada je posve teško smetnuti s uma da ovakva glazba nikad neće biti općeprihvaćena kao komercijalna poput daleko lakših, mekših i finijih Black Sabbath, Electric Wizard ili Sleep. Moss se nikada, pa niti u ovome slučaju ne trude ponuditi tempo i koegzistentnu melodijsku harmoniju. Njihova snaga je u teškoj i tromoj atmosferi drone monotonije, mrakovima ništavila, beznađu, okultizmu, morbidnosti i užitku u najnegativnijim, paklenim stanjima ljudske psihe. A kao nikad ranije, po prvi puta su priložili u popratnom press materijalu čiste fotose gdje se lijepo vidi da je Olly Pearson osim vokalno i po prirodnom izgledu nalik na mlađahnog Ozzija kome je po svemu pravi pravcati nasljednik.

Remek-djelo žanra.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 17/06/2013