Mrak mrakova, dno dna, depresija da ne može biti depresivnija. Tuga, jad i čemer koju ovi tromi doom metalci prikazuju na svojem drugom albumu nije za svakog pristalicu metala. Nema više sunca, nema više meseca... Originalan album za anale!

Prerano je tvrditi da je ovaj album prekretnica metal-scene, ali ovi lijeni čudaci su napravili nešto novo i originalno usporivši ritam do besvijesti. Oni se ne šegače i ne sprdaju bedastoće već su prvi korak ka avangardi metala. Jednog dana ovo će biti art-metal, ali za to će trebati proći mnogo desetljeća (možda i stoljeća) kada se cijeli ciklus glazbe koju znamo pod okriljem r'n'r pretvori u prošlost. Imati 140 tisuća posjeta na myspace stranici je velika cifra za jedan opako nastrojen underground band.

Engleski tročlani doom/ sludge metal band Moss osnovan je koncem 2000. godine u Southamptonu inspiriran veteranima doom scene, sastavom Electric Wizzard. Specifični su po tome što imaju samo vokal (Olly Pearson), gitaru (Dominic Finbow) i bubnjeve (Chris Chantler), te su svoj stil posve ogolili do srži i sam metal rekapitulirali u smrtno trome ritmove i minimalizirane gitarske riffove koji paralelno održavaju koegzistenciju melodije i ritma. Skloni su da kažu kako je njihov stil u principu 'anti-glazba' jer im uz sve karakteristike skladbe znaju trajati i dulje od 20 minuta. Imaju 3 demo kasete, jedan demo cd, dva promotivna EP-ija i 4 split projekta sa imenima Nadja (2003, Foreshadow Productions), Bunkur (2004, Foreshadow Productions), Wolfmangler (2005, Aurora Borealis Records) i Monarch (2007, Rise Above Records). Interesantna je njihova obrada "Maimed & slaughtered" starih d-beat punkera Discharge na 7'' split singlu s Monarch koji je tiskan samo u 550 primjeraka. Uz to imaju dva albuma - "Cthonic Rites" (2005, Aurora Borealis Records) i ovaj o kojem je riječ, "Sub Templum" objavljen 28.V 2008., te se ponose što ga je producirao Jus Oborn iz Electric Wizzard. A ne treba niti izostaviti činjenicu da su nastupali kao predgrupa čudacima poput Sunn O))) i The Thekla.

Njihova glazba je crnilo u kojem se kroz najtamniji mrak nazire depresija, destruktivni porivi i okultna egocentrična vokalna seansa koja finišira u principu armagedonom. Teški, tromi i depresivni ritmovi, posve razliveni zvukovi gitarske distorzije u kojoj je potrebno čekati poprilično dugo da se promijeni harmonija i duboko potisnuti kreštavi vokal Olly Pearsona u pozadinu koji tek u najduljem komadu "Gate III: devils from the outer dark - I)Walpurgis, II)The coming of 13, III)Exitus templum" izvodi narativnu mračnu molitvu i pokazuje svoj pravi prirodni glas. Čitav album je prikaz jedne ogromne muke, monotonije i beznađa na kome je navedena skladba dugačka čak 35 minuta.

Ovo u svakom slučaju nije nešto najbolje od doom metala, ali je apstraktno i podosta 'bolesno' djelo spram onoga šta se na toj sceni s vremenom na vrijeme zna dogoditi. Prenesemo li to na relevantnije stilove, ovo bi najbliže bilo terminu 'post' gdje se metal osjeti jedino po zaglušujuće rasplinutoj gitari i mračnom posve nerazgovjetnom vokalu. S metalom imaju sve potrebne parametre, no od njega odstupaju na način da rade jednu sasvim jednostavnu, ali vrlo tešku i monotonu glazbu. Kada se uđe u njihov svijet preko uvodne vrlo jednostavne i najkraće skladbe "Ritus" slikovito opisane kao 'fuga za pribranost' odsvirane samo na klavijaturama koje tijekom 5 i pol minuta održavaju mračni ambijent koji nije daleko od hipnotičkih ekskapada nekih posve drugačijih stilova, primjerice post-industriala, gothic electronice, dark-wavea ili ambijentalne mračne glazbe (obično, to je uvijek 'intro'), prvi udari "Subterraen" zvuče kao strahovite munje koje su došle pokositi cijelu planetu. Tromi ritam i zagušeni udarci gitare, te tekst o ludilu i agoniji čovjeka koji se ne može spoznati je opaki drone metal koji ne uspavljuje nego još dublje uvodi u svijet ovog mračnog albuma. Skladba traje 23 minute i ne popušta da skrene koncentraciju na bilo šta drugo. Jebeno, jebeno, jebeno... Kroz taktove koji su usporeni do neizdržljivosti može se prepoznati rhythm'n'blues i očigledno je da ovi neobično tromi majstori dooma vrlo dobro poznaju kulturne ostavštine r'n'r-a. U narednoj "Dragged to the roots" koja je osjetno brža (možda zato jer traje samo 9 i pol minuta) čuje se potpuni prizvuk blues hard-rocka kroz njihove preokupacije sa opijatima (sami navode da vole okultizam, droge i horor). A vokal Olly ga dreči kao da ga razvlače na nekoj od sprava španske inkvizicije i nikako da umre, ali je cijelo vrijeme negdje u pozadini prisutan kao siva eminencija. U press materijalu stoji da je pjesma 'ceremonijalno žrtvovanje i otkrivenje mraka'. Zadnja, već navedena "Gate III: devils from the outer dark - I)Walpurgis, II)The coming of 13, III)Exitus templum" bi bez problema mogla biti album sam za sebe. 35 minuta uživljenosti u vlastiti izbor mraka, smrti i beznađa kao glavnog životnog svjetonazora nije lako opisati. Ovi čudaci su ga opisali kao da žive u grobu iz kojeg odašiljaju frekvencije za sav živi naraštaj na Planeti. Po njima, nakon smrti čeka nas grozota. Ja se s time ne slažem.

Rezime albuma: odlično teatralno djelo koje nije anti-glazba, već usporeni blues hard-rock/metal u kojem se adrenalin povisuje zavisno o stupnju opadanja tempa. Kontra efekt kojeg je Moss prikazao na ovom albumu je ustvari veliko otkrivenje o kojem priča vokal Olly. Uspjeli su napraviti nešto posve drugačije na metal sceni.

Originalni, neveseli i usporeni metal-kraut rock/blues! Strašno dobar album za izdržljive.

Totalni underground. Savršeno!

Samo jedna preporuka: album slušati u krugu onih koji ga razumiju (po mogućnosti solo), inače će biti bedastoća s nejasnim odnosom karikaritura i stvarnih osoba.

Ponavljam - ovo je sjajan album. A slika banda na omotu je toliko crna da je niti najstrašniji neprijatelj ne bi poželio jer mu uopće ne bi poslužila za raspoznavanje protivnika. pokušavao sam je skenirati, osvijetliti i napraviti jasnije konture njihovih lica, ali ništa od toga.

Strašan album. Genijalno jednostavan.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 30/08/2008