home > mjuzik > Atlas

kontakt | search |

PARKWAY DRIVE: Atlas (Epitaph/ Resist Records, 2013)

Australski kraljevi metalcorea na gromoglasno očekivanom i najavljivanom četvrtom albumu ušli su u niz vlastitih kompromisa i marketinških igara. Počeo je biznis, a to već nije dobro. Kad sam ga prvi puta slušao ostao sam fasciniran, međutim, kroz repeticije preslušavanja taj dojam mi je postajao sve blijeđi i blijeđi. Na stranu veliki uspjeh (USA no.32, UK no.48, AUS no.2) i mnoštvo hvalospjeva koji su mu pristigli, ali moje mišljenje je da su manje-više ishitreno upecani na dojam prvog slušanja.

S vremenom se halabuka slegla (objavljen je 26.X 2012) i počele su se nazirati jasnije konotacije - ovdje izuzev 2-3 odlične pjesme, nema više niti jednog aduta, a to jest problem materijala koji iznosi gotovo 50 minuta. Naime, kakav je to onda odličan album na kome je 15 uistinu odličnih minuta, a preostalih 35 seže od solidnog preko prosječnog sve do onog zadovoljavajućeg s kojim je popunjen prostor? Interesantno, tih 15 odličnih minuta su tri centralne pjesme nanizane jedna za drugom očito s nakanom da se ostavi sjajan dojam na slušatelja, te ga ponukati da zadrži takav dojam do kraja.

U njihovom slučaju glavnu kreativnu osovinu drže gitaristi Luke 'Pig' Kilpatrick i Jeff Ling, te pojam 'dobre' pjesme leži upravo u njima. Okey, tu je i grubo pjenasti vokal frontmena Winston McCalla, te lirika koja hvata na adut empatije, depresije, pojebanog života i emocija. Kad se sve te sintagme uspiju idealno poklopiti u 3 i pol-4 minute, eto dobre pjesme. Ali odličnu pjesmu kod njih čini riff i umijeće gitarista kako će ga razviti u kontekstu prilično rastrganih aranžmana u kojima obavezno moraju promijeniti barem 5-6 tempova i napraviti nekoliko breakova s kojima su većinu kompozicija nepotrebno rascijepkali u želji da ostave što veličanstveniji, ja bih rekao glamurozniji dojam.

Te tri odlične pjesme otvara četvrta po redu "Wild eyes" s fino izabranom gitarskom solo melodijom ukomponiranom sa zborskim harmoničnim ovacijama 'o-o-o-o, o-o-o-o, o-o-o-o' što već na samom početku skladbe aludira na veliki hit. Razvoj ovog vokalno-gitarističkog dueta kroz 4 minute je kompaktno uspio; na sredini pjesme se transformira u drugačije melodije s obaveznom ritmičkom meljavom, no od treće minute, pa sve do završetka raspredaju varijacije na nju i ponove ih još desetak puta. Prvi singl "Dark days" je u određenu ruku napravljen prema prototipu riffova Metallice i inverzija na njih s obaveznim šusevima, opadanjima i dizanjima tempa. A treća odlična pjesma je "The river" koja iznenađuje smirenim ambijentalnim melodijama, umjerenim tempom i homogenom povezanošću tog latj-motiva kojeg ponavljaju i razvezuju u nekoliko varijanti na različitim nivoima još 6-7 puta (sa snenim ženskim pratećim vokalom!). I to je to. Ostatak materijala se vrti u vrlo sličnom kontekstu kako će gitaristi odraditi zadatak kompaktnosti osnovnog riffa s cjelokupnim aranžmanom, ali to im nikako nije pošlo za rukom zbog gomile breakova, učestalih promjena ritmova, pada dinamike, ubrzavanja, pa spuštanja i općenito kompleksnih zahvata s kojima su se izgubili s radara 'odlične' pjesme.



Uvodna "Sparks" je ambiciozna orkestracija s akustikom, synthovima i vojničkom koračnicom koja je netipična za njih i služi samo kao 'intro' koji je vjerojatno predviđen za otvaranje koncerata na promotivnoj turneji, a nakon toga je vjerojatno više nikada neće izvoditi. "Old ghosts/ New regrets" je meljava koja podsjeća na njihov hit "Unrest" s prošlog albuma "Deep Blue" (2010, USA no.39), "Dream run" spada u kategoriju 'dobrih' s okusom 'emo' mainstreama, a tu još valja spomenuti naslovnu laganicu "Atlas" koju drži gudačka orkestracija, 'catchy' melodije i vrlo lijepa lirika, dok se u ostalima drže etike kako riff balansirati što skladnije s razbijenom strukturom ponegdje ubacujući scratch ("The slow surrender"), gomilu repetativnih riffova ("Sleight of hand") ili, pak, nafilati što više hardcore energije ("Snake oil and holy water").

Vratimo li se na početak početka, koje pjesme Black Sabbatha se pamte? One s najupečatljivijim Iommijevim riffovima. Tako je vazda bilo u metalu izuzev onih autora koji su skrenuli pozornost Hendrixovim umijećem ili uistinu velikim pjesmama. A Parkway Drive su ovdje uz spomenute 2-3 odlične pjesme proturili još cijeli serijal skladbi koje se neće pamtiti i vjerojatno ih za par godina više neće niti svirati. Stoga je ovo samo 'dobar', a nikako ne i odličan album.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 13/04/2013

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Passiflore, re-issue

LE FRUIT VERT: Passiflore, re-issue (2018)

| 14/08/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Prekleta vročina, EP

MATEJ KRAJNC: Prekleta vročina, EP (2018)

| 13/08/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Atam

MATA: Atam (2018)

| 12/08/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Pakovanje

BRANKO RADAKOVIĆ: Pakovanje (2018)

| 11/08/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: La Fosse Aux Débiles

ENOB: La Fosse Aux Débiles (2018)

| 10/08/2018 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*