Bila je 1982. godina kada sam imao 15 godina i strašno se palio na sve što je povezano sa Gang Of Four. Moj ujak je u to vrijeme bio profesor u Osijeku, pa sam ljetne praznike provodio na bazenima Copacabane uz Dravu, nosio sam lijepu plavu dulju talijanka frizuru preko očiju i obožavao sam sve što je punk, new-wave, electro i new-romantics. Na zvučnicima bazena se svaki dan vrtjela neka 'leva' mjuza, meni bezveze, ali jednom je neočekivano zasvirala jedna pjesma koja je bila 'upravo to' što je moje mlado srce trebalo. Otišao sam do kontrolnog tornja i pitao nekog, meni postarijeg momka šta se to emitira, a on mi je rekao 'Bush Tetras, novi ženski bend iz New Yorka kojeg nećeš nabaviti u našim dućanima, ja sam ih dobio na kaseti od frenda iz Švabije'. I to je bio moj jedini 'susret' s ovim bendom budući da ga nitko iz magazina Džuboks nikad nije spomenuo, a čitao sam i kupovao sve brojeve od A do Ž. Danas mi je jasno. Novinari su pratili samo vrh scene, bili su ograničeni na štivo koje se prodavalo i jako malo su mogli utjecati na to da urednik napravi kompromis s nekim, njemu 'žnj' bendom koji je daleko ispod razine tada najjačih imena poput Talking Heads, XTC, The Police, Dire Straits ili najpopularnijih Adam and The Ants i Bow Wov Wov, te gomile starudije o kojoj su morali pisati jer su ih čitatelji žarko molili da objavljuju članke o hard-rocku i metalu, a ne o nekakvim Šarlo Akrobata, Orgazmu, elektroničarima i futuristima. U toj igri ovaj uglavnom ženski bend nije imao nikakve šanse, a vjerojatno su tako postavljeni i kriteriji daleko značajnijih svjetskih rock medija baziranih na samo dvije destinacije - u New Yorku i u Londonu. Ono što nije došlo na top-20 najprodavanijih, to gotovo i da nije postojalo izuzev da gomila kritike nije našla shodno pronaći veliku alternativu poput Cabaret Voltaire, Tuxedomoon, Wire, The Fall i sličnih.

Pjesma koju sam ja čuo na Copacabani bila je "Can't be funky" (USA no.32) koja danas zvuči kao izvađena iz kamenog doba, ali meni je tada bila fenomenalna. Plesao sam dvije i pol minute pored bazena, te sam okolini izgledao kao pomahnitali balavac koji mlatari rukama po zraku rastjerujući muhe, no kako god, istinski sam uživao. Nikad poslije pjesmu nisam nigdje čuo sve dok je nisam skinuo s interneta. Da, to je to...

Enivej, bend je trajao kratko od 1979. do 1983., objavio je samo kasetno izdanje albuma "Wild Things" (1983) i četiri odlična zabavna singla za 99 Records i Fetish Records s kojima su izdavači željeli više poraditi na intimnim odnosima s lijepim i mladim curama negoli na samom plasmanu benda. Drugi reunion se dogodio sredinom 90-ih kada su Cynthia Sley (vokal), Pat Place (gitara), Laura Kennedy (bas) i Dee Pop (bubnjevi) snimili povratnički album "Beauty Lies" (1997), ali ga je neinventivna diskografska kuća (Polygram, zamislite) smatrala sitnim ulogom od kojeg nema nikakve koristi. Nije prošlo 5-6 godina, a pojavio se upravo hype takvog stila sa Hot Hot Heat, Franz Ferdinand, Bloc Party, Yeah Yeah Yeahs i sličnim vedetama koje su golemim uspjehom ovjekovječile revival post-punka. Potom su cure snimile i ovaj album 1998. godine sa producentom Don Flemingom, ali on je svoje izdanje doživio tek krajem 2012. godine nakon što je basistica Laura Kennedy umrla koncem 2011. godine od ciroze jetre. Kakva sramota! I pazi sad, snimak iz 1998. godine je sasvim drugačiji od onoga što bi se za nekadašnji post-punk bend moglo pretpostavljati. To je ono u što se stil razvio u 90-im - u lagani grunge, indie-rock a'la Pixies i trome tempove na strukturi doom/stoner obrasca gdje više nije bilo puno mogućnosti za egzibicije. Vrijeme se promijenilo; prve 4 pjesme su jako trome i ne donose ništa od post-punka, već od nekog 'pop' ogranka stoner/grungea (osobito uvodna "Heart attack", a kasnije i jako dosadna "Nails"). Imaju neke zanimljive riffove, upečatljive gothic-punk vokale Cynthie Sley i sitna uzbuđenja, ali onakva koja bi rijetke palila 1998., a ne 2012. godine. Tu valja izdvojiti laganicu "Slap" s prizvukom Siouxsie & The Banshees i mračnim vokalom a'la Nico i "Trip" s plesnim elementima sirovog gitarskog funk/punk rada kakav su kasnije rabili uspješni retro post-punk bendovi. Instrumental "Chinese afro" zamiriše na eksperimentalnost 80-ih poput kombinacije Bow Wow Wov i P.I.L., dok je atmosferična balada "Pretty thing" više blijedi nego li solidan pokušaj prizivanja shoeagaze ostavštine. Rokačina "You don't know me" očito je produkt utjecaja JAMC i starih post-punk vedeta s najviše prikazane energije na albumu, dok se ostatak materijala ponovno začahurio u vlastitu klopku tadašnjeg trenda u kome je pojam biti alternativan predstavljao široki pojam. S jedne strane opoziciju East 17 i Spice Girls, a s druge je 'peglao' ne pretjerano inventivan izraz u kojeg su trpani Cranberries, 4 Non Blondes, Spin Doctors, Lemonheads i slični. Bush Tetras su u ovome slučaju mekani priljepak nečega što je odjek grungea i stonera kroz lagane, a i vrlo dosadne "Bucket of blood" i "Motorhead", žešćim riffovima nafilane "Theremin" i ponovno jednu psycho Siouxsie/ The Cure laganicu "Ocean" razvučenu na bespotrebnih 6 minuta s repetativnim staccato melodijama koje se pretvaraju u distorzirani space-rock/stoner teritorij.

Mada album ima 'sretan' naziv, u njemu ipak nema puno mjesta za optimizam. Lirski je fokusiran na mučeništvo i potragu za boljim životom u melankoličnom i melodramatičnom raspoloženju, tako da generalno govoreći, odražava emocionalni refleks američke omladine 90-ih godina koji danas malo koga više interesira. Alternativni rock se od tada stubokom promijenio, a ovaj materijal osim što je došao s neshvatljivim zakašnjenjem pokazuje da mu je idealno mjesto bilo još koncem 80-ih kada bi donekle, ali kao druga-treća liga tek stidljivo mogao gledati u leđa bendovima koji su predstavljali novi američki rock.

Elem, od one razigrane funk/ post-punk svirke i lepršavih pjesama nema ništa.

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 04/04/2013