Prozvani po pjesmi "Unhappy birthday" The Smiths s albuma "Strangeways, Here We Come" iz 1987., njemački trojac iz Hamburga/ Wismara (članovi Daniel, Tobi i Kim) se vratio u još dublju prošlost iz koje su Morrissey and co. stasali - post-punk kakav se protezao od Joy Division preko francusko/ njemačko-europskih mu inačica cold wavea i neue deutsche welle sve do nekih lamentirajućih ostavština kraut rocka. Premda barem po ovome kraćem albumčiću od nepune 23 minute nisu strogo vezani utjecaji The Smiths u žanrovskom pogledu koliko u tekstualnom (na njemačkom jeziku), figure i globalni segment glazbe ovih Nijemaca usko je vezan uz općeniti pojam starog njemačkog trenda neue deutsche welle s konca 70-ih kome su između ostalog pripadali Kraftwerk, Hubert Kah, Falco, Trio, Grauzone, Kowalski, Die Krupps, Peter Schilling, Nina Hagen, FSK (Freiwillige Selbstkontrolle), D.A.F., pa čak i Einsturzende Neubauten i Nena. Konkretnije, ovaj relativno friškiji bend (prvi album "Sirup" objavili su 2012.) nastavlja se na tradiciju jednostavnijih kompozitorskih linija u kojima se koristi minorni set - synth, elektronski bubanj i gitara/bas na osnovici Joy Division/ Grauzone/ FSK standarda koketirajući istovremeno i s ranim synth-pop elementima na bazi ritam mašine, a osnovni zvuk im ne bježi daleko od kurentnih neo-krautrockera, berlinskih Camera koji iza sebe imaju već podosta objavljenog materijala.



Uglavnom plitka i pitka pop glazba koju su prozvali bedroom-pop/ depresive lo-fi post-punk ugodno je prošarana melodijama syntha i kombinacije analogne električne bas i gitare u predvidljivom kolopletu plesne ritmike s insinuacijama na New Order i OMD. Mekani muški bariton vokal (Daniel Jahn, svira synth) na šapatima isporučuje sentimentalne stihove s dinamičkom potkom koja neprestano diže pop tenzije uokvirene u kratke pjesme koje gotovo da i ne prekorače opseg od 3 minute. Rasplesane "Kraken", "Himitsu" i "Koma" su u tom pogledu pritajeni hitovi poput recimo "The walk" od The Cure ili "Love will tear us apart" (zna se autor), laganija "Centauri" je vođena gitarskom surf melodijom, a najmračnija (i najdulja, skoro 5 minuta) "Fluorid" se referira na post-punk/electro psihodeliju iz ranijih dana The Human League i Gary Numana. Melodije i smisao za otpuštanje kočnice im je potpuno razvijen mada ih opskurniji opseg kompozicija nimalo ne spriječava u tome: synth linije fino klize u sinergiju zajedno s tugaljivim gitarskim staccatima (uglavnom u molovima) tvoreći ugodnu retrospekciju izvođača koji su odavno rekli sve što se u ovakvim formatima i gabaritima moglo reći, ali nakon što se presluša ovaj materijal, čini se da još uvijek tu ima ponešto svježega i motivirajućega za ponovno analiziranje pop materijala koji ima adekvatne mogućnosti za revitalizaciju i na široj audiofilskoj razini.

Album je prvotno 2013. objavljen samo kao audio kaseta, a ovom prilikom je doživio vinilno 12'' reizdanje s jednom nadodanom pjesmom, završnom laganicom "Smileys" u prljavijem lo-fi dekoru. Lani, 2016. su također reizdali album "Schauer" na vinilu potpuno se priključivši analognom zvuku s konca 70-ih i početka 80-ih.

Naslovi: 1.Fargo, 2.Kraken, 3.Himitsu, 4.Centauri, 5.Koma, 6.Fluorid, 7.Smileys

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 04/09/2017