Zamislimo nadrealističan scenarij u kome se iz mrtvih digao Sid Vicous i probudio upravo na koncertu ovog floridskog pop-punk četverca iz Coral Springsa. Prvo se ne bi mogao načuditi do kojih niskih granica je spao punk, pa bi ga strefio lagani infarkt, a onda bi se popeo na pozornicu podjelio šamare bendu, s njima započeo tučnjavu, pokupio batine, porazbijao im instrumente, isključio struju i navalio na tu dečurliju od publike. Kako bi se sve to odigralo u vrlo kratkom vremenskom roku, security služba u prvi mah ne bi stigla reagirati misleći da je to neki unaprijed izrežirani scenski efekt o kojem ovi dječaci i pojma nemaju, no kada bi vidjeli porazbijane njuške, frakture udova, frcanje krvi, zapomaganje balavurdije i razjarenu bijesnu gomilu koja je samo čekala na neki eksces, uhvatili bi glavnog izgrednika i vrlo brzo ga strpali u 'maricu'. Jadni Sid bi shvatio da je svijet od 1978. doslovce otišao dođavola - prvo bi mu na policiji očitali bukvicu, potom ga podvrgli alkotestu, izvadili bi mu krv da ustanove prisustvo nekih drugih supstanci, a potom ga poslali na psihijatrijsko liječenje gdje bi mu ispirali mozak teorijama o načinima i metodama kontrole ljutnje, bijesa, te sugestivnog sprečavanja agresije i nasilničkog ponašanja pokušavajući ga socijalizirati u 'normalnu' osobu. Sve bi ih poslao u vražju mater skontavši da buntovni r'n'r i punk ideali kakve on zna više ne postoje i vjerojatno bi ponovno poželio da se vrati u grob.

Nažalost, punk se pretvorio u nevinu zabavu koja s punk svjetonazorom više nema nikakve zajedničke poveznice. Još davno prije pojave ovakvog žanra Mark E.Smith je jednom prilikom rekao da se ta nafurana punk, rock i brit-pop balavurdija uvukla u leglo gluposti zapomažući bez ikakvog valjanog razloga. A kad su Green Day, The Offspring, Blink 182 i slični bendovi osvojili svijet, sva ona nevjerica da je to neki tamo novi punk, stari punkeri, a i dobar dio općenite rock publike je s gnušanjem prihvatio činjenicu da se punk uistinu pretvorio u društveno i komercijalno prihvatljiv trend koji nema nikakve adekvatne punk osnove osim tih par jednostavih akorda.

New Found Glory nisu najgori i najplići pop-punk bend, ali su jedni od najkomercijalnijih čije pjesme u velikom luku zaobilaze punkersku etiku bahatosti, prgavosti, bijesa, vulgarnosti, cinizma, lumpenproleterskog svjetonazora i revoltiranog otpora ka društvenim i političkim normama. U njihovim pjesmama vladaju tinejdžerski aspekti koji prate odrastanje i probleme između roditelja, momaka i djevojaka, a to nikako nije punk, već vječita tema pop i zabavne estrade namjenjene adolescentima (a kod nas i turbo-folkera), te je besmisleno uopće pričati o njihovoj lirici kakva se čula još od vremena prvih trubadura slomljenih srdaca. No, da je barem trubadurska, bila bi i romantična, pa i zagonetno erotska, ali u njihovom slučaju je plitka poezija koja ne upućuje na nikakav angažirani stav. Bio je jednom jedan odličan, sasvim drugačiji i do daske orijentiran punk bend koji se zvao Have Heart, samo nisam stigao pisati o njemu. Raspali su se 2010. godine, šmrc...

New Found Glory su uhvatili najpogodnije vrijeme stanke svojih idola Green Day prije nego što su Joe Armstrong i ekipa objavili multimilijunski "American Idiot" ponudivši istoj publici zamjenu sa svoja tri najuspješnija albuma, drugi "New Found Glory" (2000, USA no.107, UK no.136 prodan u milijunskom tiražu), treći "Stick And Stones" (2002, USA no.4, UK no.10) i četvrti "Catalyst" (2004, USA no.3, UK no.27), te su uspjeli ostvariti i nekoliko zapaženih radijskih hit-singlova poput "Hit or miss" (2000, UK no.58), "My friends over you" (2002, USA no.85, UK no.30), "All downhill from here" (2004, UK no.58) ili "Truth of my youth", te "Anthem for the unwanted" u kasnijem dijelu karijere kada su Green Day ipak pokazali da su, smješno je reći, carevi žanra, ali brojke milijunskih tiraža pokazuju, mada, svi rockeri, punkeri, alternativci i metalci znaju da to uopće nije punk.

Sve ove pjesme se nalaze na ovome njihovome prvome živom albumu koji frca s oduševljenjem pubertetske i nešto odraslije publike kojoj se nikako ne bih htio naći u koži, a pogotovo na njihovome koncertu. Ne zato jer ne volim općenito ovaj stil, volim ga itekako kad je smisleno urađen (Overflow ili Bad Religion, recimo), ali taj glasić istetoviranog frontmena Jordan Pundika od čije pojave mislite da će zaurlati iz sve snege djeluje 'tetkasto' i dječje nevino za punk bend, a svirka legato gitara Chad Gilberta i Steve Kleina poput nekih naših demo bendova kakvih sam se nagledao i naslušao u Saxu na Novom Zvuku i po kojekakvim svirkama gdje su 3-4 punk akorda bili samo kulisa bez ikakve osnove ne dajući niti malo prostora za punk buntovništvo.

Njihova publika je na ovome koncertu snimljenom 27. i 28. III 2013. u klubu Chain Rection (Anaheim, Califorinia, USA) skandirala puno njihovih refrena poistovjećujući se sa svjetonazorom i značenjem tekstova, ali dođavola, ako se osnovni problem punkera i rockera pretvorio u stanje zabavne besvijesti, onda bi poput Sida radije volio skončati u grobu. Naprotiv, protiv ovakvih bendova se treba boriti i suzbijati ih na svaki način. Kvare sve što je punk i rock revolucija dala, perepuštaju se nesvjesnom oportunizmu i vjerojatno ćemo u vrlo brzo vrijeme dobiti još gore američke mainstream bendove koji se furaju na punk. Užas.

Naslovi: 1.Intro, 2.Understatement, 3.Don't let her pull you down, 4.All downhill from here, 5.Anthem for the unwanted, 6.At least I'm known for something, 7.Sonny, 8.Something I call personality, 9.Boy crazy, 10.Tip of the Iceberg, 11.Coming home, 12.Forget my name, 13.Sincerely me, 14.Hit or miss, 15.Truth of my youth, 16.The story so far, 17.My friends over you, 18.I want to believe, 19.Connect the dots, 20.First bite

ocjena albuma [1-10]: 2

horvi // 28/01/2014