Ogavna kišna nedjelja. Močvara. Koncert. U Močvari oko 30 do 40 ljudi, u manjem prostoru, kraj šanka. Mladi zagrebački kantautor Miki Solus za klavijaturama, u pratnji akustičnog basista i tipa koji je sjedio na peruanskoj perkusionističkoj kutiji cajon (zaista multpraktik komad namještaja). Mikijev veseli pizdarije pop rap je sasvim logičan izbor za predgrupu tim nekim spaljenim kretenima iz Vermonta, ali čini mi se da je bio dosta uživljeniji od njih. Mikijeva logoreja infantilnog polubesmisla je na momente svježe maštovita, odmak od česte standardne kantautorske dosade, liričke i muzičke nemaštovitost zaodjenute bljutavom patetikom i upakirane u kutiju potpunog komformizma, koja nije ona ritmička koju smo spomenuli prije, nego samo neka kutija, šta ja znam, obična kartonska kutija, koja truli na kiši, dosadnoj kiši emotivne trivijalnosti. Erm, dobro, uglavnom, "pun mi je kufer, hoću natrag u vrtić", "jebeš LSD, hašiš, vutru i gljive, idem u Međimurje s bakom brati šljive", na momente me Mikijev rap prisjetio na neke Dylanove proto rap stvari iz električne faze, neki još infantilniji Subterranean Homesick Blues. Samo hrabro Miki, zajebi sve te glazbene kritičare, pretenciozne pizdeke.

Happy Jawbone Family Band su bend iz Vermonta, komplementarnog stila, lo-fi djetinjastog psihodeličnog tandrkanja, i tekstova koji su očito rezultat svakodnevnog prepušavanja. Ta kombinacija može katkad uroditi prevelikom hrpom polunedorađenih ali simpatičnih albuma na bandcampu i čudnim koncertima, a katkad ničim. Ovaj put ničim. Happy Jawbone Family Band su bili vidno pokisli atmosferom Zagreba nedjeljom navečer, i kao da su jedva čekali da završe koncert. Ima tu zanimljivih psych folk djelova, jangle pop dionica na gitari sa 12 žica, čudnih harmonija, ali sve je to prebrzo završilo, začudno brzo, možda nekih pola sata, i ništa dalje. Neprofesionalno, razmaženo od njih, ako se ne znaju potruditi pred 30 ljudi, neće se snaći ni pred 300, odrađivanje koncerta, prosto obavljanje. Lako zaboravljivo.

i.r. // 12/02/2014