Već danima sjedim za praznim papirom i pokušavam započeti pisanje o novom albumu jedne od meni najdražih grupa ikad, ponovo "best act in the world today" prema magazinu Q, a i prema mnogim drugima i grupe koja mi je podarila dosad tri nezaboravna koncerta.

A zašto sam u problemima. Zato jer kad sam "2nd Law" slušao prekjučer, bio mi je genijalan. Najbolji album na svijetu ikad. No, dobro nije baš, ali stvarno mi je super sjeo. Kad sam isti taj album jučer stavio u plejer, nisam ga mogao odslušati do kraja koliko mi je bio odbojan i neprimjeren MUSE statusu. I tako iz dana u dan. Par. Nepar. Par. Nepar.

Ne pomaže ni činjenica da mi se to redoviti događalo s njihovim albumima. Osim sa prvim. "Showbiz" mi je sjeo odmah. Plakao sam nad "Origin of Symmetry". Od tuge. Borio sam se s "Absolution", malo sretniji bio s "Black Holes and Revelations", a "The Resistance" sam odbijao dugo vremena staviti u plejer. Na kraju sam sve te albume ipak zavolio i sad bi mi jako teško bilo reći koji mi je najdraži. Kroz godine čuo sam nešto drugo u "The Resistance", slušajući novi album BLOC PARTY shvatio sam koliko je "Origin of Symmetry" bio utjecajan album. Već pri najavama novog albuma, krenuli su s pričom da će ovaj album biti nešto sasvim drugo. Spominjao se dubstep i svakakva čuda. Srećom ili ne, ništa od najava nije se obistinilo. No, dobro, ne baš ništa. Ima tu dijelova koji bi se mogli nazvati nečim novim u njihovoj pjesmarici, al ništa revolucionarno i pretjerano. I dalje su ostali kod svojih simfonija zbog kojih ih ili voliš ili mrziš. A sve skupa bi se moglo dati pod zajednički nazivnik u kojem su uz već poznatu fascinaciju Queenom, Matt i ostali članovi upoznali i U2.

Tako su u Madness napravili svoju verziju pjesme Numb (i dodali I want to break free rif u sredinu), a u Big Freeze idu putem "gdje ulice nemaju imena". Da ne bi ostali samo na sličnosti melodija, Matt je "skinuo" i Bona u njegovom specifičnom pjevanju pa je u plesnoj Follow Me masivnim beatovima dodao i Bono-like falsetto. Kako su se Bono i društvo bavili muzikom za akcijske filmove kao što su Batman, Impossible Mission ili pak najnoviji primjer sa Spiderman mjziklom, tako su se Matt i društvo odlučili pozabaviti s James Bond temom, iako ih nitko ništa nije pitao. Supremacy je spremna za sljedeći nastavak.

Ostatak albuma čine Panic Station kao pokušaj objedinjavanja RHCP basa, Franz Ferdinand ritma i funky brassa, Animals kao radioheadovska psihodelija s progresivnim gitarama, Explorers sa upečatljivim Free Me refrenom i slabašnom muzičkom podlogom kao najlošija pjesma na albumu, te već svima poznata moćna queenovska rapsodija s glomaznim meljućim basom i "scary" zborom predvođenim Mattovim transformirajućim vokalom, pjesma koja je bila himna ovogodišnjih Olimpijskih igara, a zove se Survival.

Osim U2 novosti, na ovom albumu odlučio se propjevati i Chris Wolstenholme, inače basist i odličan bekvokalist. Osim što ih je otpjevao on je i napisao Save Me i Liquid State. Prva je pjesma s upečatljivom prog podlogom ali preravnim i sramežljivim Chrisovim vokalom da bi bila zanimljiva za slušanje više puta, a druga je moćna gitarističko udaračka bomba s mnogo uvjerljivijim vokalom nego na prethodnoj. U svakom slučaju, bilo bi zanimljivo čuti kako bi Matt otpjevao te dvije pjesme.

Za kraj su ostavili taman osam minuta zanimljivih experimenata i poigravanja s raznim elektronskim napravama koji stvarno ne spadaju na kraj albuma, već na b strane nekog singla.

Eto, što sam napisao napisao sam. Over and out!

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 28/10/2012