home > mjuzik > A History Of Violence

kontakt | search |

INSIDE PROJECT: A History Of Violence (Ultimate Records/ Eye Of The Dead, 2012)

Traži, traži pa ćeš naći, kaže poslovica. Ali ne u ovom slučaju. Evo, dostavljen nam je cd na recenziju bez ikakvog press materijala, a na internetu sam nekoliko sati proveo tražeći neke informacije o bendu, no osim podatka da su iz Francuske i da imaju jedan EP "Alone Facing Death" iz 2009. ništa drugo nisam uspio pronaći. Tja, koliko sam se god trudio, bend izgleda uopće nema web-stranicu, a to je danas prilično nezahvalno za promociju.

Uz cd je priložena i sasvim elegantno opremljena knjižica s mračnim fotografijama, tekstova pjesama nema, a oni podaci tipa 'thanks to' su toliko sitno odštampani da sam ih morao povećalom čitati. Uspio sam dešifrirati da su članovi Manu (vokal), Felix (bubnjevi), Aurelien (bas, prateći vokal), Leo (gitara, prateći vokal) i Antoine (gitara, prateći vokal). I to je to što se za sada može saznati o bendu.

"A History Of Violence" im je vjerojatno debi album budući da nemam nikakvih informacija, a na njemu se nalazi klasičan death metal, ne prebrz, dovoljno žestok i agresivan, pa i melodičan s ponekim metalcore, thrash i hardcore elementima. Vokal je klasičan grčeviti growl koji više vuče na 'clean', snimak i produkcija su odlični, svirka koncizna, a pjesme pokazuju znakove privlačnosti na prvi pogled. Izuzetno su plesan bend, bubnjar Felix mada rešeta sa tehnikom itekako pazi na umjerenost tempova koji nisu brutalno napadni, pa se uz ovih 35 minuta, ma kako god to zvučalo pomalo šašavo za death bend, može komotno i zaplesati. Kompozicije su relativno klasične dužine od 3 i pol do 4 minute, izgrađene su oko vrlo lijepih gitarskih tehnikalija s podosta melodija i tremola (i obaveznih riffova), breakova, pune su prirodne death energije kako Bog zapovijeda i imaju moć da uhvate na prvo slušanje. Gitaristi kombiniraju različite tehnike u kojima se redaju slojevi punka, metala, te spomenutih sintagmi metalcorea i thrasha, dakako u death stilu što sve skupa odiše veoma lijepom elegancijom energije u primjetnim progressive aranžmanima.

Imaju jako privlačan zvuk, te s obzirom da već 3-4 godine neprekidno trabunjam da Francuska ima najbolju i najplodniju metal scenu na svijetu, sve mi se čini da između svih tih bendova postoji strahovita borba u tome tko će imati što bolji album, što bolju produkciju, bolje ideje, a ustvari, to tako i treba biti. Daleko su kreativniji od Amera ili Skandinavaca i svaki francuski bend zvuči drugačije i posebnije, pa tako Inside Project kroz prve 4 pjesme "A history of violence", "Hools no rules", zatim odličnoj, još ponajboljoj i najkompleksnijoj "White trash whore", te u punk/metalcore opičenoj "Drop dead feat. Elie Hellbats" kotrljaju čitav niz različitosti u death maniru. Okey, uvodna "A history of violence" ima mračan elektronski piano gothic uvod sa zveketima koji podsjete ne zvona Pink Floyd. No, u kompletu gledajući, sav taj spoj različitih stilova, kao i načina na koje pjeva Manu dovodi izričaj benda da čas zvuči kao death, čas kao punk-hardcore, čas kao thrash, a čas kao metalcore bend koji je sve to uspio fantastično utrpati u kompleksne pjesme zajedno sa pratećim vokalima, punkerskim pokličima, bijesnom srdžbom protiv svakojakih životnih frustracija (uglavnom individualnim), inteligentnim gitarskim riješenjima i 'up and down' dinamikama.

Veliki break na sredini albuma čine dva kratka instrumentala, ambijentalni "We all die alone" koji dušu daje za post/noise/drone-industrial i post-hardcore "The lovely bones" (obje zajedno iznose 2 minute i 17 sekundi), a poslije toga dolazi prava klasična death ružiona "Black sunday bitch" u nevjerojatno plesnom tempu na kojeg je nadovezana frenetična punk-hardcore jurnjava poput Minor Threat s metalcore elementima, da bi skladba finiširala s angažiranim hardcore parolama u umjerenom taktu. "Gravedigger" također ima punk elemenata koje sažimaju snažne kombinacije deatha i metalcorea u opscenoj priči o grobaru koji je..., uh, bolje da to ne spominjem. Kardiogram bi nekima mogao pošandrcati od teksta ove pjesme, ha-ha-ha. Samo da otkrijem, silovani leš se digao iz groba i traži svoju osvetu. U "My fists hate your pride" gostuje Arsene iz L'espirit du Clan na vokalu s francuskim jezikom, ali naslov skladbe dovoljno govori i komotno bi mogla biti himna svakoj opoziciji koja se bori protiv vladajuće elite, konkretno, riječ je o francuskoj vladi.

S još jednim neobičnim electro/noise-industrial breakom u instrumentalu "Ruining me" koji bez ikakvog presedana stoji u fahu novosadskih legendi DreDDup, ili još bolje Mrt ulazi se u posljednju instrumentalku "The firmament" (nebeski svod) u rangu tehnical-death/progressivea Gojire.

Odličan, uistinu odličan album koji je uz sve death i ine dodatke strašno plesan i zabavan, početak je vjerojatno novog velikog francuskog benda kojeg ćemo, nadamo se, vidjeti jednom i u našim krajevima. Materijal je ovo od kojeg nitko tko voli metal neće zažaliti.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 20/09/2012

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Crescendo

THE SCARABEUSDREAM: Crescendo (2019)

| 10/07/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Krajnc pričakuje obisk s najvišje inštance

MATEJ KRAJNC: Krajnc pričakuje obisk s najvišje inštance (2019)

| 09/07/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: DIV / 22 / Nasmeši se i reši me

ORVEL / SEINE / BOHEMIJA: DIV / 22 / Nasmeši se i reši me (2019)

| 09/07/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Jutro u zavoju. Čvor

ČOPOR: Jutro u zavoju. Čvor (2019)

| 07/07/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: The Furnaces of Palingenesia

DEATHSPELL OMEGA: The Furnaces of Palingenesia (2019)

| 06/07/2019 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*