Metal scena ponekad uistinu zna biti šugavo bezobrazna. Evo, baš prilikom izlaska ovog albuma na jednom forumu se razvezala tema kako je omot čisti guy i onda se nabacalo drvlja i kamenja, psovki, pljuvanja, degradiranja i ostalog omalovažavanja kada su 'pederi' i 'pederčine' na tapeti. A svemu tome je prethodilo prvo pojavljivanje vođe benda Hunter Hunt-Hendrixa koji je u proljeće 2020. osvanuo kao transgender, odnosno iz muškarca se počeo transformirati u ženu ponosno pokazavši poprsje na omotnici ovog, inače petog albuma objavljenog ovih dana. A prije toga, kritika i fanovi su ljubili bend jer je uistinu raritetniji na metal sceni; treći album "The Ark Work" (2015) je proglašen no.1 avant garde po Spinu i Rolling Stoneu, bendu su tijekom desetogodišnje karijere upućivane salve pohvala, a odnedavno se Hunt-Hendrix počela baviti komponiranjem i režiranjem opera učestvujući u "Antigoni" (za sada objavljen samo singl), a ovaj album "Origin of the Alimonies" se još ranije počeo formatirati kao video opera u njujorškom National Sawdustu za 11-člani komorni ansambl. Hunt-Hendrix je pokrenula vlastitu etiketu YLYLCYN i zaseban bend Ideal koji do sada ima tek jedan singl "Seraphim" (2019), a prethodni, četvrti album Liturgy "H.A.Q.Q." objavljen koncem 2019. bio je prvo obraćanje na mentalno zdravlje, seksualnost i religiju gledanu iz prizme židovske Kabale kroz sustav vjerovanja izraženih dijagramom uz kontinuiranu seriju filozofskih rasprava koje je objavljivala na youtube pojašnjavajući sistem velikih i malih slova, njihova značenja, ekvivalentnost i konceptualnost. Usput, bend je iz New Yorka, osnovan je 2005. i slijedi tendencije modernih avangardnih i post-avangardnih načela interesirajući se za progressive, dakako, prije svega black metal, ali i radove umjetnika poput Swans, La Monte Younga, Glenn Branca, Rhys Chathmana, Lighting Bolt, te za klasičnu glazbu. Okey. Sagledajmo ovako. Ovaj album je vraška black metal opera u kojoj učestvuje osim jezgre benda (4 člana) još i nekoliko klasičnih glazbenika na duhačim i gudačkim instrumentima, a ako se kaže da su neki od njih prodefilirali kroz ranija ostvarenja Kayo Dot, onda je dijapazon daleko poznatiji. Prilikom sumiranja rock opere koja je u posljednjih pola stoljeća veoma prisutna u popularnoj glazbi sa sumnjivim performansima poput "Tommy", "Quadrophenia", Floydovog "The Wall", R. Kellyjevog "Trapped In A Closed" što je trabunjao o utjecajima Wagnera ili Fucked Up-ov "David Comes To Life", slobodno se valja zapitati što je to rock opera? Da li tek samo konceptualna fabula s mnogo repeticija i asortimanom likova s nabacanim pjesmama povezanih u cjelinu ili je smisao opere u koncizno odabranoj formi sa scenskom dramom, dijalozima, pjevanim dionicama, duetima, izvedbama zborova, koreografijom, glumom? I treba je znati razdvojiti od operete, mjuzikla, vodvilja i kabaretskog scenskog prenemaganja.



Jeste, "Origin of the Alemonies" je opera i to ne bilo kakva. Onakva kao da su Stravinsky, Čajkovski ili Wagner napisali cjelovečernja scenska djela za Mayhem i Darkthrone, a to znači da opako zvuči s kompletnim učešćem benda i pratećih glazbenika počevši od uvodne uvertire "The separation of HAQQ from HAEL", vrlo nježnog komada za duhače kome se tek na završnici priključuje bend s krešendima da bi u narednom "OIOION's birth" skočio u mračnije tonove orgulja razvezujući priču o porijeklu svijeta s hrpom metaetičkih presedana oko apokalipse. Tek od treće "Lonely OIOION" furiozno se proklamatski ulazi u black metal gabarite, no prateći klasični glazbenici su tu stalno prisutni kroz konstantna učešća, a ne poput Metallice koja je simfoničare koristila tek samo kao paravan za uvodnike i odjave svojih velebnih hitova. Tema oko nastajanja svijeta i svih njegovih metamorfoza uočljiva je po načinu razvijanja aranžmanski kompleksnih zahvata u kojima ima harfe, nježnih klavirskih akorda, neočekivanih zamki poput elektroničkih 'zamuckivanja' kao da vaš cd u playeru iznenada počinje 'preskačivati' ili se smrzne ponavljajući jedan ton po nekoliko puta, a i po abrazivno neurotičnim poduhvatima "The fall of SIHEYMN" u kome se uz kakofoniju proteže i nevjerojatan psihodelično - transcedentalni sklad, dok se u "SIHEYMN's lament" pojavljuje i elektronski hip-hop s kompleksnim gradacijama i drajverskim eksplozivnim fizijama.

Full album:



Monumentalan komad "Appartion of the eternel church" od čak 14 minuta razgranat je u velebno zdanje koje otpočinje minimalističkim dekorom klavira u stilu krautrocka, skokova u abrazivnu zapetljanost s teškim galopima, no neprestano se osnovni lajt-motiv okreće dobijajući nove varijacije mnogobrojnim gitarskim tremolima i rascjepkanom dinamikom katalizirajući minimalističke redove složenca koji okončavaju grande finalom "The armstice" s paklenim vriskovima Hunt-Hendrixa. Njezin dugogodišnji gitarist Bernard Gann dao je ogroman doprinos, a na ovome vrlo kratkom djelu od svega nepunih 38 minuta uistinu se može čuti svašta neustrašivog u ovakvoj, nazovimo, nesukladnosti i neuravnoteženosti, ali bend i njegovu lidericu to očito nije briga. Probija klišeje stereotipova i zamke blacka kao žanra itekako mareći što se dešava u kurentnom vremenu počevši od samog smisla života, preko kozmičke prirode, tumačenja transcedentalnih putovanja, apstrakcija, sve do stanja na black sceni kojoj je podaren novi perspektivni horizont u kojeg se neće baš svatko usuditi zaglibiti otprilike onako kao što su svojevremeno Tuxedomoon istupili iz rock/ new-wave gabarita u autohton stil zasnovan na fuziji klasike, jazza, kabareta, alternative, elektronike i popa s world-music/ folk obilježjima. Neki ovaj album mogu nazvati pretencioznim preseravanjem, a Hunt-Hendrixovu pozerkom divljeg omrznutog žanra. Ne bih se složio. Ovdje se ima šta za čuti uzbudljivog i nepredvidljivog poput Wagnerovog nebeskog rata ili Holstovih "Planeta". Čeka se i video scenografija...

Naslovi: 1.The separation of HAQQ from HAEL, 2.OIOION's birth, 3.Lonely OIOION, 4.The fall of SIHEYMN, 5.SIHEYMN's lament, 6.Appartion of the eternel church, 7.The armstice

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 01/12/2020