home > mjuzik > Shoganai

kontakt | search |

PALE ORIGINS: Shoganai (d.i.y., 2020)

Friški zagrebački metalcoreaši Pale Origins u skladu s omotnicom debi albuma odmah na prvu loptu asociraju na drugi val ovog vrlo popularnog teškog trenda, uz thrash i progressive metal već dulje vrijeme, cirka 15-ak godina skoro pa vodećeg žanra u svjetskoj metalurgiji koji je čak potisnuo i sam, nekoć milijunski transparentan nu-metal. Dok je prvi metalcore iz 90-ih godina prošlog i početka 21. stoljeća bio vrlo grub, kaotičan, pun ekspresija i punkersko-hardcoreaške etike thrasha kontempliranog kroz nekoliko različitih stilizacija (čitaj crossover) u kojima se žanr još nije ravnomjerno posložio poput primjerice bendova Integrity, Earth Crisis, Converge, Shai Hulud, Hatebreed, pa i ranih Killswitch Engage, one prave komercijalne formule počele su sijevati tek od pojave Avenged Sevenfold, Bullet For My Valentine, As I Lay Dying, All That Remains, August Burns Red, sve do Asking Alexandria, Burry Tomorrow, Crown The Empire, Motionless In White, Of Mice & Men, mnogo velikih, ali i zaboravljenih aduta poput Ligeia, Greeley Estates, Protest The Hero, Texas In July (raspali se 2015., šmrc...) i ubjedljivih zvijezda Bring Me The Horizon koji su nenadano skrenuli u treći val šestim albumom "Amo" (2019) okrenuvši se ka elektronici i slatkastim pjesmuljcima koje su paradoksalno remiksirali iste godine na neshvatljivoj kompilaciji "Music to Listen to..." nagovjestivši da u njihovom slučaju više ništa neće biti isto. Pokušajte poslušati to elektronsko prenemaganje, ako već niste... Uh, bljak. Ali i to prolazi.
[  ]

Kao što to obično biva kod nas nakon grungea, svaki novi, pogotovo teški žanr dolazi s debelim zakašnjenjem. Da budem precizniji, Pale Origins bi idealno 'sjeli' pred desetak-petnaestak godina kada se ovako uistinu i sviralo, te je stil bio svjetska marka no.1, ali vrlo dobro se zna da naša publika već jako dugo, rečemo neke 3 decenije ne podržava bendove i izvođače u trendu, pa su i sami kreativci još od tog nesretnog grungea osuđeni da u trenutku hypea ne prolaze dobro, već kao manje-više arogantni nafuranci na neku novu 'svecku žvaku'. Evo primjera: dok su Sepultura i Metallica bili glavni u thrashu, naši metalci su pokušavali svirati nešto kao NWOTBHM i vraćali se na klasičan mačoidan heavy/ hard-rock, black i death se počeo stvarati tek 20-ak godina kasnije od same pojave, a bome i grunge mada je prvi bend takve vrste kod nas bio King Ubu daleke 1991., no nitko ga nije 'šljivio'. O doom/ drone i sludge/ stoneru (a i industrial-metal/ experimental rocku) niti ne vrijedi govoriti, u nas je to počelo tek u prvoj deceniji 21. stoljeća, elem tek onda kad se stvar odvaljala u 'post' fragmentaciju, ali ne treba biti strog prema ovim mladim momcima: oni bi, da su mogli i da nisu bili djeca, vjerojatno napravili istu stvar sukladno s vremenom.



Ovih njihovih nepunih 45 minuta albuma je relevantni odraz te velike svjetske heavy, bolje rečeno moderne metal supstance koja je i bila moderna prije deceniju i pol kada su inteligentno nadahnuti žestoki inovatori mijenjali strukturu i formate na uštrb melankoličnog auditorija koji neprestano traži jedne te iste kalupe: nove Sabbathe, Maidene, Metallice, Slayere, Anthraxe, pa nove Mayhem, Enter Shikari, The Dillinger Escape Plan, Meshuggah, Moss, Sun O)))) i tako redom, ali vrlo mala je vjerojatnost da se tako nešto i dobije jer sve ima svoje fokuse (ne)ponovljivosti i unikatne originalne prepoznatljivosti. "Shoganai" nije ništa novo u tom čitavom evolucijskom procesu kao što su to primjerice albumi zagrebačkih Subscale i tek rijetke šačice istinski modernih hrvatskih i regionalnih metal bendova, ali, ruku na srce i ovakav zakašnjeli metalcore može ozariti lice i uši istom kao što su to primjerice srpski Gordi 1982. albumom "Kraljica smrti" bili odjek na Motorhead i NWOTBHM s tek 3-4 godine odstojanja, a već tada je to bila 'prošla stvar' koja na žalost istinski pravog metalca Zlatka Manojlovića nije prošla osobito uspješno premda je bio u tada velikom Jugotonu sa Sinišom Škaricom koji je imao pravi nos za aktualne trendove.
[  ]

Nikako ne negiram izvrsnost izvedbe ovih petero momaka na čelu s dva izmjenljiva vokala - grubog i cvilidretavo-ucviljenog tenor 'clean': Ivana Jovičića i gitariste Daria Hustića, tako to i ide i treba u modernom metalcoreu kojeg oni s pratećom sekcijom od još jedne gitare (Josip Pilipić), basa (Adrian Jug) i bubnjeva (Sven Adanić) vrše simbiotički uzajamnom kemijom. Svi se oni jako dobro kuže i jako dobro sviraju koristeći i elektronska pomagala za poboljšavanje modernog metal zvuka, taman kao da je barem 2005., ako ne i 1995. kada se o tome ozbiljno razmatralo u doba grungea, techna i procvata elektronskih programa u rocku mada su oni u upotrebi još od ranih 70-ih, a ako ćemo pravo još od elektro-akustičnih eksperimenata u klasičnoj modernoj i avangardnoj glazbi. OK. Prva "Sinners march" baš ima elektronske uvode staccato gitarom, synth pozadinom i ritam mašinom nakon kojih slijedi klasični temperament metalcorea s izmjenama bijesnih izljeva vrlo interesantne fabule o 'ganjanju sjena u stanju katatonskog sna' i kritičkim društvenim pogledima 'dok grešnici marširaju po ovoj opakoj zemlji, prazni umovi počinju sijati ideje o smrti - naš opstanak je neuspjeh od početka do kraja, svi smo isti, krvarimo'. E, a tad se i razvezuje priča da ne valja samo bend slušati zbog glazbe da li se intimno sviđa ili ne, a kad je već metalcore koji je mnogima postao vrlo mrzak jer ga nisu prihvatili onda kad su ga trebali, možda slušali pogrešne, a možda čak niti nisu, kao niti brojne punk, hardcore i metal izvođače, ovdje se nalazi na sjajnu poetsku pjesmaricu, vrlo mračnu, realističnu i zrelu, kakvu od momaka s nekih 20-tak godina i ne bih očekivao. Njihovi tekstovi su da se zapanjiš, skoro poput Ian Curtisa, dakako na engleskom su i kilometrima daleko od onih blesavo-stupidnih hard/heavy prenemaganja o tome kako pofukati komada i dobro se zabaviti. Ovi dečki se zabavljaju sasvim drugačije i inteligentnije, preispitavaju već u ovoj ranoj fazi života mnoge opcije - gubitak ljubavi kao najosnovnije namirnice za emotivno miran psiho-duhovni život u temi "Ghost unity" ('mislili ste da sam spreman za život, da ste mi pokazali put/ jebi se, probaj živjeti moj dan'), pokazuju tenzije suicida ('preklinjete me da pronađem put, ali ja sam izgubljen u svijetu oko sebe.../ zbog ovog svijeta želim napustiti ovo mjesto', "Tension"), priča se o savršenom životu kad se previše plašimo prihvatiti istinu ("Divided worlds"), kompleksno se upuštajući u duhovnu metafiziku:

"Divided worlds" (podijeljeni svijetovi)

'Čeznem za znakom bolje budućnosti
Tražim prekretnicu da utopi našu gorku prošlost
Hoće li mi odjek mojih neuspjeha dati snagu da preokrenem sat?

Oduvijek sam znao da je taj osjećaj gubitak vremena
Ne želim se probuditi
Ne možeš ostaviti sve da leti, čak iako si i pokušao
Kad um mijenja sve ono iznutra

Prazan dom parazita puzi mi po kralježnici
Kad me preuzme, dio je mene
Gdje se moje srce pojavilo, ostaje neviđeno

I dok čekam (svijet odavno nestao)
Raspadam se
Ovaj teret mi truje srce
Molim, ali nikad nisam znao razgovarati s Bogom
Mijenjam li se? Ili je to samo još jedan trenutak kad gubim razum?

Kao da padaš niz stepenice smijući se od boli
Spustiš se s litice i rugaš pred očajem

Život ide dalje, sjećanje svijetli
Svijetla zvijezda na noćnom nebu, moje usmjereno svjetlo
Ne želim se probuditi
'

(slobodan prevod Horvi)



Album frca obiljem himnično i tematski usklađenih pjesama u kojima osim sjajno odsvirane mjuze valja obratiti pažnju i na liriku, a meni je ona redovito i važnija od glazbe kao poruka. Na ovome uistinu sjajnom debiju nema niti jedne kompromitirajuće pjesme izuzev akustičnog instrumentala "Wu Wei" i završnog Sideburns remiksa "Deathbreather" s kojim valjda, neće Pale Origins otići u Bring Me The Horizon metalcore-elektroniku-pop, treći val, jer su tek počeli. Sama zadnjespomenuta je u originalnoj varijanti moćna singl 'podizača' koja temelji njihov izgrađen stil na kompleksnim minijaturama, da se krivo ne shvati, nikako progressive. Aranžmani tokom svih 9 pjesama (izuzev završnog remiksa) pokazuju detaljno razrađene strukture i konstrukcije s mnogim aditivima: melodijama, ambijentalnim sekvencama, gitarskim utorima, krivudanjima, čak pokazuju i dašak djent tehnike, pa tremola, finih laid-back umetaka (središnjica najdulje "Departure"), odnosno kompaktno izgrađene instrumentalističke metodologije koja im i donosi prijeko potrebnu raznolikost od pjesme do pjesme.

Za informaciju, bend je nastupio na banjalučkom Demo Festu 2017. pred 6000 posjetitelja (basist je izabran za najboljeg na festivalu), svirali su iste godine na zagrebačkom Vallhala festivalu i odradio impozantnu turneju 2017/2018 nastupajući, kako stoji u press materijalu 'u preko 8 zemalja jugoistočnog bloka Europe' ma šta god to značilo. A s ovim uistinu vrsno odsviranim, snimljenim i produciranim albumom imaju sve potrebne adute da se otisnu i na zapadnu ekskurziju.

Naslovi: 1.Sinners march, 2.Ghost unity, 3.Tension, 4.Divided worlds, 5.Wu Wei, 6.Deviance, 7.Shonagai, 8.Deathbreather, 9.Departure, 10.Deathbreather (Sideburns remix)

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 10/05/2020

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Tandrkadžije: Molim vas gospodine, mogu li dobiti još malo?

SUKOB INTERESA: Tandrkadžije: Molim vas gospodine, mogu li dobiti još malo? (2020)

| 25/05/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Guardians

AUGUST BURNS RED: Guardians (2020)

| 24/05/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Alles in Allem

EINSTÜRZENDE NEUBAUTEN: Alles in Allem (2020)

| 20/05/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Full Moon Session Part IV

ČOPOR: Full Moon Session Part IV (2020)

| 19/05/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Obsidian

PARADISE LOST: Obsidian (2020)

| 18/05/2020 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Shoganai

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*