home > mjuzik > Soap For Sweatshops/ Milo za delovno silo

kontakt | search |

ŽOAMBO ŽOET WORKESTRAO: Soap For Sweatshops/ Milo za delovno silo (Zavod Sploh, 2012)

Ako se itko na ovom svijetu umije zajebavati i istovremeno razmišljati ozbiljno o r'n'r-u, onda su na tom pijedestalu koji je nekad pripadao pokojnim velikanima Zappi i Beefheartu, slovenski čudaci Žoambo Žoet Workestrao.

Čarobno je kod ovih Slovenaca koliko imaju mašte i kako brzo njihov mozak radi. Uobičajeno r'n'r uho naviknuto je uglavnom na riffove, ritam i melodije, no Žoambo s albuma na album neprekidno napreduje obogaćivanjem već postojećeg s nekim novim i veoma duhovitim idejama. Ako ste od onih koji do sada niste nikada slušali ili čuli za ovaj trojac, mnogo ste izgubili i ovaj album će vam biti prava zvrzlana konfuzija.

Razlog za to je - Žoambo nikada nisu bili, a najvjerojatnije, niti neće biti 'još jedan običan' r'n'r bend. Previše je toga. Svi se nadmeću tko će koga nadmašiti s idejom, melodijom, žestinom, laganicom, senzibilnošću, angažiranošću, tko će napraviti bolje stihove, bolje arije, solaže, pa možda pri tome i ubrati poneki hit, te naravno i što bolje napuniti koncertnu dvoranu i zaraditi što veću pinku. I bla, bla, bla...

Međutim, Žoambo se odlučio još od početka karijere za onaj daleko mukotrpniji rad - umjetnost rocka i njegov 'napredak, budućnost, radnički i rabotnički' (prisjetimo se debija, ha-ha-ha). Ovi Slovenci, evo siguran sam barem 99%, da na cijeloj kugli zemaljskoj nemaju nikakvu konkurenciju. Možda negdje u nekakvom undergroundu postoji nešto slično, možda ima glazbenika koji su u stanju staviti na kocku svoje relativno blijede izglede za uspjeh zbog umjetnosti, ali koliko sam se do sada u svojoj više od 3 decenije dugačkoj diskofilskoj praksi uvjerio, to su bili sposobni samo napraviti oni kojima uspjeh nije predstavljao ama baš ništa. Na sreću ovih Slovenaca, rock je definitivno ostario, a sve ono što je novo i idejno bogato, tek sada može isplivati na površinu. I to ne kao komercijalna, već kao umjetnička roba. Zato jest i ovaj album teško štivo otprilike u razini Zappe, Beefhearta, The Pop Group, Šarlo Akrobate ili nekih ranih albuma talijanskih Zu. Okey, i još ponekih...

Svaki svjestan umjetnik na svakom svojem novom djelu radi na progresu, pa su se tako Žoambo na svojem petom studijskom albumu daleko više orijentirali na instrumentalizaciju i na najveću sofisticiranost do sada, a to je već onaj problem koji znatno napušta neke njihove poveznice sa vrlo pristupačnim i razumljivim kultnim albumom Šarla Akrobate "Bistriji ili tuplji čovek biva kad...". Moj zadatak recenzenta ovom prilikom nije nimalo lak. Suočen sam sa nekoliko problema. Prvo, da li je potencijalni slušatelj uopće ukapirao ekscentričnost Žoamba (i da li je uopće slušao nešto od njih), a potom sve ono što je povezano uz pojam avangarde rocka i kultnih izvođača kao što su već spomenuta imena.



Sama ideja "Soap For Sweatshops/ Milo za delovno silo" nije nikakav angažman sličan klasičnom rockerskom, ali ima neke vitalne poveznice s njime (borba za vraćanje pušenja u javnim prostorima, angažiranost za radnička prava, neravnopravnost, bijeda, socijalizacija...). U rocku je bitna pjesma, uglavnom 'himna', 'hit' ili ono što se radijskim urednicima sviđa, no od ovog albuma se to ne može očekivati kao na ranijim izdanjima. Čak nema niti jedne potencijalne pjesme koja bi se mogla zavrtjeti na radiju.

Ovdje je stvar u kompletnom dojmu, tj. oni su taj termin konceptualno razvukli na gotovo 40 minuta nakon kojih slušatelju daju na razmatranje svoje djelo kao što primjerice bilo koji umjetnik (kipar, slikar, avangardni muzičar, pisac, režiser, novinar...) svoju ideju obrazloži i prezentira preko cjelovitog djela. Pretpostavka je da ste bili na nekoj izložbi instalacija i konceptualne umjetnosti. Naišli ste na brdo čudnih oblika, raznih svjetlosnih efekata, čudili ste se kako je nešto izrađeno, ponekad sa primitivnim sredstvima, ponekad vam se činilo da to nema veze sa onom klasičnom i konceptualnom umjetnošću koju ste učili u školi, katkad ste osjetili neku ushićenost da bi ste se najradije autoru uvukli u njegov dom i škicnuli poput papparazza taj njegov kreativni momenat stvaranja, neke od izložbenih materija niste razumijeli niti pod 'razno', no uvijek vas je čudila jedna stvar. Kako to da postoje takvi ljudi koji rade nešto što nije vizualno/zvučno 'lijepo', a daje im se takav prostor u galerijama i medijima? I kako to da kritičari pišu hvalospjeve o njima, kad ja od toga ne razumijem ama baš ništa? Bolje mi je otići na izložbu gdje vidim realne, nadrealne, pa i apstraktne slike ili na koncert Majki, Hladnog Piva, Arcade Fire, Wilco i The Chemical Brothers gdje ću doživjeti zabavni tulum i utopiti se u masi zajedništva, a pri tome možda i nešto pojebati.

Osnova Žoamba je da ne podliježu nikakvim pravilima klasičnog r'n'r-a, niti punka iz kojeg su u principu i izniknuli, već čistoj umjetnosti koja se razvila iz fuzije tih žanrova spojenih sa avangardnim utjecajima. A oni čak od toga niti ne pokušavaju napraviti biznis, kao primjerice, vrlo slični im "Monthy Python" ili, ja bih dušu dao, da su ovi momci prokljuvili prvih 75 epizoda Alan Forda u tančine. Jer, njihove pjesme i izvedbe imaju redovito novog šarma i novog pristupa prema rocku kao kulturi isto tako kao što su 'montipaytonovci', Magnus & Bunker i sam Shakespeare prilazili svojem zanatu s idejom zajebancije stvarnog života na visokom nivou. E, sad sam spomenuo Shakespearea i baciti će se salve pogrda na mene kako to uspoređivati 'pučku' kulturu sa najznamenitijim piscem svih vremena... To bih sad trebao objašnjavati jako dugo, a toliko će, nadam se potrajati i opus Žoamba, jer mi ljudi smrtnici, skloni čestim osudama, nismo svijesni kakve talente imamo u deželi i o čemu oni govore, pričaju i najviše sviraju.

Jest, doduše, svirka je ta koja u cijelu ovu priču unosi najviše pomutnje; nije u nikakvom trendu (a ima ih), već je raspoređena na de-komodaciju i posvemašno rastresenje žanrovskih stilizacija kroz sito i rešeto gotovo svih postojećih fahova rocka u jednu abnormalnu smjesu punu čudnovatih zavrzlama. Čas u jednoj pjesmi čujete ovo i ono i ono (i DSZ, hahaha), a u drugoj nešto sasvim deseto. Apstrakcija?

Ne mogu ništa drugo nego da hvalim ovaj album Žoamba, jer do sada u životu nisam čuo ništa originalnije i uvjerljivije, osim onih koje sam već ranije spomenuo (ok, ima ih još, ali oni ovdje ne dolaze u obzir). Nije to muzika za nikakvu đusku, niti raspoljotka od rokačine, to je vrlo kompleksna struktura koja zahtjeva pomnu unutarnju analizu, a lišena je bilo kakvih strahova od pogibeljnih posljedica.

Koliko god da sam samom sebi pokušao razjasniti da su neke stvari nemoguće za ostvariti, Žoambo ih je realizirao u otkačenim uvodnim komadima, instrumentalu "Ciciban gre v službo" i pjevanoj "Salom i sisom", te u još nekoliko nevjerojatnih pjevanih pjesama gdje totalno ispadaju iz bilo kakvog rock štimunga tek se povremeno vraćajući na nešto što miriše na rock. Primjerice, posve uvrnuta naslovna "Dub (The soap for sweatshops)" u kojoj se pojavljuje spoken-word tekst, e sad, ne držite me 100% sigurno, ali kaže 'zamislite firmu koja na IT troškove troši 200 milijuna dolara dnevno, ima 20 milijuna servera po cijelom kontinentu, ali nema direktora i nema odjela, pa kako je to moguće... / i nije mu dugo trebalo da novoizabrani predsjednik Obama odluči da osnuje novu funkciju koja se zove po američkim standardima CEO...'. A zvanični dio teksta glasi 'lijevo - desno, svuda hemisfera/ lijevo isud, desno hodža, tamo Tao, gore Buda, dolje muda/ radnik pati - vlastnik se raduje'...

U narednom tijeku albuma vokalno se nadigravaju sa svojim tipičnim uvrnutim smislom za operu i avangardno-komorni ambijent rocka ("Sv. Palačinka"), ekspresivnim math-rock kompleksnostima (instrumentali "Nisam ponio cipele" i "Tahrir je Titov trg - Where is Kurdistan?" uz odlične sax upadice Andrej Fona), te maksimalno opičenim insinuacijama na rockabilly sa jazz eskapadama ("Maline - Play raspberry or take a walk"). Jedina pjesma koja bi tek na momenat mogla privući pažnju radio etera je "Grčin" zbog početnih riffova "I wanna be your dog", međutim nakon 40 sekundi pjesma odlazi u potpuno drugačiju dimenziju punu gitarskih improvizacija Gregora Belušiča, dok je završni dio skovan od tradicionalnog langobardskog napjeva, a ovakva trodjelna pjesma nema šanse da bude probavljena od glazbenih urednika makar se oni kleli da razumiju Zappu kojeg ionako nikada ne vrte u eteru.

A kao šlag na tortu, posljednja je "El Šaban", obrada sevdaha "Pokloni mi jedan dan" Muharema Serbezovskog (!) u vrsnom progressive/math-rock obrascu koji će zbog Gregorovih sjajnih solaža podsjetiti na neke stare bendove poput Smak, Time i ranih Leb i sol koji su ponekad znali rabiti balkanske folk elemente.

I sad na koncu, pitati ćete se, ako kojim slučajem spadate u onaj krug auditorija koji se ovom prilikom po prvi puta susreo s ovim čudacima, koji je ovo đavo? Šta to treba predstavljati? Čemu se taj rad toliko hvali u ovoj recenziji kad se sukobljava sa vašim poimanjem r'n'r-a? Zaključiti će te - i bend i recenzent su nekakvi šarlatani, a možebitno i moroni koji nemaju pojma o ničemu. Sve je ovo nabacano zbrda-zdola i vjerojatno se nikada nećete vraćati ovom bendu, a recenzentu više nećete vjerovati niti jednu jedinu riječ.

No, vratimo se figurativno na one instalacije koje niste razumijeli čemu služe i zašto ih je netko proglasio umjetnošću. Koji je to papak rekao da je to umjetnost? I koji je to vrag natjerao tog luđaka da napravi tako nešto? E, pa odgovori se nameću sami od sebe... U slučaju Žoamba umjetnost nisu 'milozvučni' tonovi i vama 'lijepe' pjesme, to su stilske figure pune novih osobina koje pokazuju rapidan odmak od klasike koju neprekidno obogaćuju novim idejama. A ako bi išli skroz u krajnost, da nije bilo ovakvih naprednih mozgova, čovjek bi se dandanas još uvijek služio toljagom i živio ogrnut krznom u svojem brlogu. Takvih primjera ima na ovoj kugli zemaljskoj koliko ti srce hoće, samo je žalosno što su se zbog utjecaja okoline naučili osim govorom, služiti i tehnologijom koju su za njih izmislili oni bez toljage.

A onima bez toljage svrhu i kreativnost ovog albuma ne treba pojašnjavati. Unikat!

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 29/03/2012

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Filip Fantoni

FILIP FANTONI: Filip Fantoni (2019)

| 12/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Upper Structures

PAVLE MILJENOVIĆ: Upper Structures (2019)

| 07/11/2019 | jura |

>> opširnije


cover: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations

TREES OF MAINE / CONSECRATION / (THE) LESSER MEN: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations (2019)

| 31/10/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Leaving Meaning

SWANS: Leaving Meaning (2019)

| 25/10/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Iz kapetanovog dnevnika

CHUI: Iz kapetanovog dnevnika (2019)

| 21/10/2019 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Soap For Sweatshops/ Milo za delovno silo

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*