Rijetke su ovakve promocije na kojima izvođač/ bend izvede kompletan album od A do Ž kao što su tog utorka nakon uskrsnih praznika upriličili ljubljanski otkačeni rock umjetnici Žoambo Žoet Workestrao.

Izašli su na pozornicu oko 22h kao standardni trojac pojačan saksofonistom Andrej Fonom koji je tokom koncerta koristio još nekoliko puhaljki poput zurla i nekih čudnih pištaljki. A na samom kraju seta je otpjevao i "Maline/ Play raspberry or take a walk" u lucidno vrištećem garage rockabilly maniru Elvis Šukeja (iz Wuolahee) koji je istu izveo na albumu. Prvenstveno okrenuti čistoj svirci i što boljem tehničkom performansu, slobodno se može primijetiti da su Žoambo ma gotovo u tančine izveli sve one finese koje se nalaze na albumu. I sada je bespredmetno pojašnjavati ovaj lucidan kompleks njihove glazbe (pročitajte recenziju); od originala jedino su odstupali po redosljedu pjesama. Počeli su sa "Salom i sisom", a završili sa "El Shaban" i spomenutom "Maline". Oni svakako nisu bend za neki gužvanac ispred pozornice kojeg izaziva punk-rock kojeg doduše imaju, ili math-rock/jazz naboj kojeg pružaju pojedine skladbe; oni su bend koji je doslovce prisutnu audijenciju po običaju prisilio na slušanje i unutarnje analize, te nije na odmet spomenuti da je publiku činilo uglavnom društvo iz dobro znanih zagrebačkih post/math/experimental/noise-rock sastava koji nisu oka i uha skidali s njihove tehničke virtuoznosti. Činjenica je da se onima koji doista kontaju i razumiju šta je to što Žoambo rade ovaj koncert bezrezervno dopao što je potvrđeno i gromoglasnim aplauzima nakon svake skladbe jer pretpostavljam da većina njih još nije nabavila i preslušala album, no stekao sam dojam da su ga svi oni, po ovoj svirci, ukapirali od prve. Ja osobno ne bih išao u analiziranje ovog službenog dijela koncerta jer bih morao potrošiti sate i sate ispisujući po detaljima ovu tehnički besprijekornu ekipu, ali kad su nakon izvedenog seta zaredali niz starih skladbi uglavnom iz rane faze prvog albuma "Kabelski kresovi" (1994), pokazali su jedno sasvim drugačije lice. Ono, sirovo i prilično žestoko. Prvi dio promocije protekao je, to se tek kasnije uočilo, u artističkom sjaju raskošnih, ekstravagantnih i dotjeranih eksentričnih fuzija rocka, folka i jazza, dok je drugi dio sa starim 'hitovima' bio prava slika post-punka Šarla Akrobate i The Pop Group. Elem, taj drugi dio kojeg otprilike svi znaju i nije protekao sa intenzivnom slušateljskom pažnjom. Mnogi su napustili koncert (ipak, ujutro se mora na posao) ili su odšetali na čik, a meni je osobno manjkao njihov ultimativni hit "Sporcki predmet" sa refrenom 'napredak, budućnost, radnički, rabotnički', ma koliko god da on pomalo otrcano zvučao, no još uvijek ima efekta. Imam ja puno privatnih, emotivnih, filozofskih i glazbenih razloga zašto mi je ovaj bend najbolji na svijetu. A da me pitate, odgovoriti ću vam isto što je i John Peel rekao hordi gnjecavog brit-popa: 'ne zanimate me jer je ovo najbolji rock bend na svijetu'. Zašto, na koncu konca nakon John Peela, Captain Beefherata i Frank Zappe ne bi imali i Žoambo? Najjedinstveniji i najoriginalniji rock bend na svijetu, potpuno drugačiji, lišen neuspjeha, a željan nedosegnute kreacije. Kada Žoambo budu manistream, onda će pjevate obrade poput Predina i to daleko bolje jer je Zoran čista ikona već 30 godina, uglavnom bez ikakvog sluha. A da ste samo čuli kako je Grega sjajno skinuo Serbezovskog...

horvi // 13/04/2012