Mnogi su se po tko zna koliko puta pitali kako bi zvučao još poneki studijski album Nirvane da Kurt Cobain nije prerano skončao život. Ako je suditi po Foo Fighters koji su relativno dosljedno nastavili koristiti neke stilske osobine, ovaj ljubljanski trojac je sa svojim petim studijskim albumom ipak nekako najbliže onome što se od Nirvane moglo dobiti nakon albuma "In Utero" i MTV-ijevskog "Unplugged in New York".

Prije svega, tu je ma gotovo isti Cobainovski vokal Jureta (svira bas, gitaru i klavijature), zatim prepoznatljiva punkoidnost grungerskih pjesama s povremenim izletima u akustiku (pjesme "1:31" i "A little prayer maybe?"), te vrlo slične nabrušene teme (na engleskom) koje govore o razočarenjima, ushićenjima, mračnijim individualnim preokupacijama, ali neke od njih imaju i mnogo humora i cinizma, te općenito frcaju sa zabavnom rock poetičnošću koja varira od himničnosti do gotovo krajnjih alternativnih eskapada kojima je nekad vrlo teško pronaći odgovarajući smisao. Primjer toga je pjesma "Ne Maki ga", inspirirana mržnjom prema stanovitom Makiju. Vrlo slična je i posljednja, skoro 12 minuta dugačka 'bezimena' grungerska rokačina koja nije niti navedena na omotu, a puna je Juretove dernjave, šašavih, ali vrlo originalnih vokala i gitarskih egzibicija u čudnovatom psihodeličnom aranžmanu kao da se Nirvana prištekala na lucidnu ekscentričnost Butthole Surfers.

Kao i u slučaju njihovog albuma "D.C. Stole My Bike", također se pojavljuju neke zanimljive opaske, ovaj puta momci prijete batinama nekom 'anonimusu' (a vjerojatno znaju o kome se radi), kome su u 'čast' album i nazvali "Dandelion Children so pičke".

Naposljetku, glazba je ponovno vrlo zanimljiv koktel različitih stilova, ovaj puta koherentno povezanih u daleko konkretnije kompozicije s blagim progressive atributima, a ovdje se osim nekoliko odličnih grungerskih pjesama "Let go, forget", "That color", i "Barely curious" pronađe i kraćih izleta u reggae, funk, pa čak i u valcer izmješan sa ska ritmom kao u kompleksnoj pjesmi "Little Craig James". A također se nailazi i na klasične hard-rock riffove koje opet kombiniraju sa punk tempovima i laganijim dionicama ("Burned in my soul"), te vrlo mračan grunge koji opet ima svoje korijene u gothicu 80-ih ("Make believe").

Unatoč tome što je album objavljen kao d.i.y. izdanje koje se može skinuti sa njihove web stranice, vrlo dobro je snimljen i produciran, a kad se tako nešto kaže, osobito u ovakvom, vrlo popularnom fahu, odmah navale horde zagriženjaka. Samo treba dodati - poslušajte i prisjetite se onih produkcijskih katastrofa Hladnog piva, Laufera ili Let 3 s početaka karijere kada se o digitalnoj tehnici samo imaginarno trabunjalo. Danas je to besprijekorno kristalno čisto i veoma moćno, a da je netko na ovom našem teritoriju u to vrijeme imao ovakav zvuk na ploči, klanjali bi mu se do poda.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 10/03/2012