Stari fanovi benda neminovno će se zateći u neobranom grožđu kada poslušaju novi album 'maslačkovih otroka', dva ljubljanska 'fantja in edna punca' koji su na prethodnom "Dandelion Children so pičke" prašili ko' Nirvana. A za one kojima je ovo prvi susret s njima predstoji im lijepo iznenađenje adaptirano u američko-britanskom indie-rock stilu s obiljem posezanja u country, blues, americanu, surf i psihodeliju s tek ponekim luđačkim izletom u ranije stilske karakteristike koje je bend isporučivao na prethodnih 5 albuma.

Definitivno jest da su Dandelion Children promijenili stil kroz nešto više od godine dana posvetivši se uglavnom mainstream kompozicijama u kojima još uvijek ima indie žara, ali na nivou visokih svjetskih standarda. Očito sa željom da dospiju do znatno šire publike. Sam glavni vokalist Jure svoj izuzetan glas je još više 'porašpao' hrapavom rašpom poput mlađahnog John Fogertyija (Creedence Clearwater Revival), pa čak i kreštavog Steven Taylora (Aerosmith), a i duh Tom Waitsa se tu negdje osjeća da lebdi kroz njegovo grlo. Ipak, jedna od osnovnih karakteristika im je ostala - pjesme su napravili u različitim stilovima iz kojih su, kao što se može pretpostaviti, distorzije gitara ostale daleko od onih žestokih napumpavanja. Puno su radili na čistoći i finoći produkcije, kompaktnoj svirci i mnogim detaljima koji se uočavaju nakon nekoliko slušanja, tako da album nikako ne treba otpisati nakon prvog preslušavanja kada se zaključak nameće sam po sebi. A to je da nema više onako moćnih i nafuranih grungerskih pjesama izuzev "Feels like a paradox" i otkačenog hita "Mutilator compensator".

Stoga ovi ljubljanski maslačci nikako nisu bend koji napravi jedan odličan album i onda ga repetira s djela na djelo, štoviše, raznoliki su i sa svakim svojim novim izdanjem iznenađuju intrigantnim potezima. K tome, tehnički su sve potkovaniji i kad se s odmakom promotri ovaj šesti album, pokazana zrelost je dosegla stupanj profesionalnosti bliske velikim bendovima koji neprestano izgrađuju vlastitu rock umjetnost.

Tu je još jedna stvar - naoko nebitan koncept. Jer zašto je bend tek svoj šesti album nazvao imenom benda? Da nije imao druge ideje ili da je ispao iz takta dosadašnjeg revoltiranog stvarateljstva? Ne. Tek ovdje su Dandelion Children pokazali zašto taj 'maslačak' u nazivu. Pjesme im odišu atmosferom slovenske livade i pašnjaka, domaćom atmosferom dežele doživljenom iz aspekta njih samih koji su odrastali uz kozolce slušajući uglavnom američke alternativne rock bendove i vjerojatno maštajući kako će jednog dana biti velika rock skupina. A s ovim albumom nisu daleko od toga prerastavši sve početničke, mahom ishitrene, ali vrlo dobro odmjerene frustracije djece i tinejdžera kojima su ukradeni kolesari (bicikli), sami sudjelovali u sitnim podvalama grubo se šalivši sa okolinom, te su samima sebi znali navući 'hudiča za ovratnik'.

Grubo govoreći, ovdje pojam koncepta vibrira u zraku počevši s uvodnim kratkim blueserskim krčmarskim 'intro'-m "Rock and roll has got go" u kome se čuje Jure s akustičnom gitarom pomiješan s niz govornih samplova o r'n'r-u kao što je to često znao uprličiti Tom Waits. Ne razumije mumljanje se točno od riječi do riječi, ali smisao se konta. S prvom 'zvaničnom' pjesmom "Wooden animal" Dandelion Children otvaraju gotovo poput mini rock - simfoničara ovu odiseju odašiljujući invertirane psihodelične efekte solo gitare, zvona i odlične kratke staccato riffove o drvenoj živalskoj ikoni koja donosi kišu. Već samo u ovih nešto više od 3 minute (zajedno s 'intro'-m) uvlače gotovo u staroslavensku pogansku, ali i pravu dječju maštariju na livadi pored kozolca kao da su odjednom The Beatles uskrsnuli i odlučili napraviti novi "Stg.Pepper's Owner Lonely Heart's Club Band" na način 21. stoljeća. Korištene su i klavijature, te još cijeli niz detalja koji se razabiru tek pomnim preslušavanjima. Elem, odmah na startu očekuje raskošna dobrodošlica u novi zvuk benda.

Rockerska "Never handled" pod primjesama klasičnog hard-rocka i učestalih aranžmanskih izmjena neodoljivo asocira na cijeli niz velikih bendova - od The Beatles, Black Sabbath, Black Crowes, pa čak i Yes i Genesis s Peter Gabrielom na samom finišu skladbe, a za nevjerovati je da iznosi samo 2 minute i 18 sekundi!!! Čak i ispod MTV standarda, ha-ha-ha...



Naredna "Renewed" svojim plitkim indie-rock/brit-pop šmekerajom namjerni je špacirung ljubiteljima Arcade Fire, The National, !!!, Muse i sličnih bendova koje 'maslačci' očito ne vole, ali su silom prilika uvukli sebe same da se isprobaju na tom terenu koji im očito, jako dobro stoji. Jure je podignuo vokal do falseta i namjerno zvuči poput pederuškastog indie (pop) pjevača, kao što se nekad u kasnim 70-im i početkom 80-ih znao jako dobro sprdati od popa Andy Partridge iz XTC. Osobno sumnjam da će Dandelion Children nastaviti u ovome smjeru, ali nikad se ne zna. Ako publika 'popuši' ovu foru, ovi Ljubljančani su im spremni dati porcijetine sličnih izvedbi, dakako na svoj način.

Nakon toga slijedi relativno klasičan, ali opet novi Dandelion Children u obliku spomenute grungerske "Feels like paradox" koja je vokalno profilana specijalno potisnutim noiserskim efektima i akustičnom gitarom u prvom planu, mada se čuje i visoki naboj distorzija u pozadini. Vokal Jureta je ovdje vrištajuće disonantan i ponajbolji na čitavom albumu.

"Goalless confessions" je očita vješta posuđenica imitacije verglanja Tom Waitsa, rokanja The Black Keys, Jon Spencer Blues Explosion, pa i zagrebačkih Kevlar Bikini, tj. nabijena je post-grunge/garage pjesma koja traje svega 2 minute u koju je upleteno sve od navedenoga. I tu se po prvi puta pojavljuje surf (na početku) i ska dionica (u finišu) na albumu u obliku potpuno eksplozivne stvarčine! O instrumentalu "Middle toe" progovoriti će mnogi mediji - kratki surf-rock poput Bambi Molesters i Threesome, što je prvorazredno iznenađenje u opusu benda. Idealno za špice i uvode emisija, reklame i slične stvari, a traje, za nepovjerovati samo 1.23!!!

"Your nothing" je potencirana laganija pjesma koja obuhvaća prijašnji grunge stil, ovaj puta u cool-erskoj varijatni. Da je Nirvana nakon "In Utero" uspjela napraviti ovakvu pjesmu sa laid-back psihodeličnim vokalima u maniru The Beatles i The Beach Boys u koje su iznenada ubačeni ska-ritmovi i poremećena psihodelična struktura nalik na šareni ringišpil Muppet Show pomiješan sa Labaratorijom zvuka Peđe Vraneševića, mnogi bi doslovce ostali ošamućeni jer u vrijeme grungea nitko nije htio niti čuti za ska bendove koji su upravo zahvaljujući grungeu izumrli. A Dandelion Children ponovno, barem na minutu i pol vraćaju dug kojeg su prethodnici zaboravili, ignorirali i otuđili. Koja luda kombinacija u 4 i pol minute!!!

"Mutilator compensator" je jedna od one dvije navedene grunge pjesme. Njezin tempo je isprekidan kao da je u pitanju System Of A Down s posve sumanutim aranžmanom od laganijeg intervala s eksplozijom i kombinacijama Juretovih vokala (senzibilni i vrištajući), a navesti će slušatelja da je ovdje u igri neki opaki đavo. Jure u njoj pjeva 'clean', a onda ode u vraški nabrijani growl, te po svemu sudeći, ovdje je riječ o njihovom kreativnom vrhuncu karijere što se tiče progressive aranžmana. Mada je pjesma, kao i sve ostale na engleskom, te kao da se zbog toga čini kako se Jure ne obraća Slovencima ili ex-Yu narodima, itekako se osjeća da on govori o 'nama Balkancima', naravno, nadebelo simulirajući svoje velike uzore, kao što je i Štulić to radio. Njegova je sreća što će za razliku od Štulića njegove poruke na pravilnom engleskom biti odaslate u svijet ako se bend uspješno promovira na inozemnom planu.



"Morning grass" smiruje strasti svojim ambijentalnim country/folk-gospel štimungom i jedna je od rijetkih minimalističkih pjesama kojoj se dinamika podiže nadogradnjama i punoćom pratećih vokala, dok je udarna himna "Smitten" još jedan novi korak ka spoju Nirvane, grungea, The Black Keys, indie-rocka i neo-punka u jako kratkoj varijanti od samo 2 i pol minute. Najmekša pop stvar dolazi u "Mr. Evaluator" kakvu bi poželio svaki današnji indie bend, ako ništa drugo, ono za popunu prostora na albumu zbog osebujnog tremola, dance/kraut-rock tempa i laganih tango natruha, a budući da već imaju jednu sličnu, samo daleko bolju skladbu, spomenutu "Renewed", moguće da se DC ozbiljno orijentiraju u tom pravcu. Ili samo eksperimentiraju sa stilovima...

Za kraj su ostavljene tri najdulje pjesme u kojima su dali improvizacijama i progressive strukturama na volju. Sve skupa iznose 16 minuta što je skoro 1/3 albuma (od 51 minute), a mnogi eksperimenti prikazani u njima, različiti samplovi, efekti, brojni niz stilskih i žanrovskih, te vokalnih metamorfoza samo idu u prilog ovog trojca koji je potpuno ovladao svojim zanatom. U "History of fail", odličnoj psihodeličnoj komadini popraćenoj spoken-word stihovima i arijski disonantnim napjevima "Dehydrated monkey" i završnoj "The Beat (the beat)" nalazi se dobar dio rock ostavštine od vremena The Beatles albuma "Stg.Pepper's Owner Lonely Heart's Club Band", Frank Zappe, Pink Floyd, Can, ranih Mars Volta do najsuvremenijih remiksa na nivou industrial/hip-hopa Mark Stewarta & The Maffia (ex-The Pop Group). U ovoj posljednjoj nakon 45 sekundi blueserskog 'outro'-a se nalazi kao bonus remiksirani komad ubjedljivo najjače pjesme "Mutilator compensator" koji dolazi nakon nešto više od 3 minute tišine.

Ovaj bend će kad-tad biti velik, kao i puno njih koji su 'ispod poklopca' u second hand rešetu koje odvaja kukolj od žita. Dandelion Children su prosijano žito pored kozolca koje je za veliki dio ex-yu populacije nedovoljno poznata sorta. Jednom kad će njihovo prirodno sjeme, nezaraženo s bilo kakvim GMO utjecajima eksplodirati u indie i klasičnim rock krugovima, otkrivati će se njihova prošlost strpljivog i poštenog nadničarskog glazbenog ratarstva, mnogo izuzetnih pjesama i odličnih albuma. A ovaj im je u karijeri daleko najbolji unatoč drastičnoj promijeni stila i mnogo mekšeg pristupa.

Da još nisu nimalo znani u Hrvatskoj govori i činjenica da sam eksperimentalno nosio njihovu majicu na nultom danu InMusic festivala kada je glavna zvijezda bio Iggy & The Stooges. Samo jedan momak me pitao šta to znači 'dandelion children stole my bike'. Rekao sam mu da je to jedan odličan bend iz Ljubljane.

Kako god, ovaj bend oduševljava s raznolikošću i nenadanim promjenama stilova koji su ovaj put najizraženiji do sada pokazujući svoje bogatstvo žanrovskih šaranja, a ne samodopadnosti. Ovdje su kompletno dosegli vrhunac karijere i teško je uopće zamisliti kamo će se dalje uputiti. Njihovo najvrijednije oružje je došlo do punog izražaja. Možda ih je teško shvatiti, ali ih je zaista lijepo slušati, kao što je odavno rekao Koja. Potpuno su neobični, ova dva singla su strikno komercijalno odmjerena i sračunata ciljajući na određenu publiku, no iza svega toga stoji ogroman underground kapital koji ima svoju itekako veliku umjetničku vrijednost. Oni su male, za sada još uvijek nedovoljno poznate zvijezde modernog slovenskog i ex-yu rocka. Vrte se i na zvaničnim slovenskim TV stanicama.

Fenomenalno!!!

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 14/07/2013