U Europi gotovo nepoznati američki trojac iz Illionisa dogurao je do svojeg šestog studijskog albuma. Prvotno su bili bend kojeg su 1995. osnovala tri brata Loeffler (Pete, Sam i Joe), te nakon prvog velikog uspjeha sa drugim albumom "Wonder What's Next" (2002, USA no.14) i trećeg "This Type Of Thinking (Could Do Us In)" (2004, USA no.8), kao i cijelog niza turneji, napustio ih je basist Joe. Prva zamjena je jedno vrijeme bio Geno Lenardo iz Filtera, a onda su odlučili da bend ostane u krugu familije pozvavši šogora Dean Bernardinija koji je ostao u sastavu do današnjih dana kao basist i prateći vokal. Prvi albumi su im bili mješavina utjecaja Helmet, Tool i The Cure (imaju i nekoliko obrada Ministry, Depeche Mode, Smashing Pumpkins, Sinnead O'Connor...) eksplodiravši u alternativni metal sa fokusom karijere u spomenutom drugom albumu. No, općenito je mišljenje da su nakon tog vrhunca bez obzira na uspjehe narednih radova koji su dosezali milijunske naklade, nepotrebno bauljali tražeći sami sebe s poprilično stupidnim i patetičnim tekstovima, te eksperimentima koji gotovo i nisu imali neku znakovitu svrhu.

Činilo se kako su skoro pa izgubljeni u mainstreamu nakon posljednjeg albuma "Sci-Fi Crimes" (2009, USA no.6) i da će bend nepovratno zaglibiti u samoreciklažu bez ikakvog vidljivog napretka, no ovaj najnoviji rad, objavljen koncem 2011. pokazuje da su se othrvali predvidljivoj kolotečini uspjevši iskrojiti odličan album koji ima nekoliko izuzetnih pjesama.

Prva od njih je uvodni singl "Face to the floor" (USA no.110, USA rock no.1) koja neopisivo podsjeća na RATM u kombinaciji sa Peteovim vokalom nalik na Maynard James Keenana, frontmena Tool. Sve je tu: mješavina rap i pjevanog senzibilnog vokala, snažni metal/hard-rock riffovi, umjeren tempo taman za uobičajeni rap-metal i daleko konkretniji tekst. Druga odlična stvarčina je "Pinata" ispresjecana različitim gitarskim tretmanima od žestokih 'pletećih' thrash distorzija do senzibilnih dionica sa promjenjivim tempovima, a treća je naslovna "Hats off to the bull" sa primjesama nu-metala, hip-hop tempa i estetike Tool progressivea. Tokom albuma Pete je usredotočen na tekstove i njihove interpretacije dodajući im manipulativnu narav emotivne energije u kojoj bijes i ljutnju pretvara u ljepotu. To sve skupa djeluje fantastično; u nekim pjesmama dodiruje mračnije sfere svojeg goth idola Robert Smitha, pa tako u "Ruse" funkcionira kao žestoki The Cure koji je jednom nogom zašao u grunge, u nekima je izuzetno bijesan i nabrušen ("Same old trip"), a u nekima je pun emotivne tuge i žalosti (laganiji komadi "The meddler", "Envy", "Revenge"). Glazbeni dio također funkcionira veoma dobro protežući elemente alternativnog metala pomješanog sa post-grungeom i gothicom, te se sada daleko jasnije uočava da su sve one nekadašnje eksperimente uspjeli povezati u koherentnu cjelinu koja se bez ikakvih problema može vrtjeti na radio programima kada urednik zađe u inteligentnije sfere mainstream metala (recimo od Metallice do RATM). Ako postoji ijedna zamjerka, to je posljednja pjesma, grungerska "Clones" koja je skoro pa preslika Nirvanine sheme hitova sa "Nevermind", te učestalost akustičnih pjesama; oni obavezno na albume uvrste barem jednu takvu stvar (a ovdje je to sasvim nepotrebna "Prima Donna").

No, u kompletu, Chevelle su odradili veoma kreativan posao gdje su spojili pop obrasce sa alternativnim metalom, doduše ne prežestokim, te nisu prisegli nikakvim elektronskim i sampliranim potezima s kojima bi zataškavali onaj uobičajeni manjak instrumentalističkog znanja koje je obilato prisutno kod sličnih bendova. Napravili su organski potpun album koji se čvrsto drži sirove svirke i fino dotjeranih kompozicija koje pokazuju sasvim pristojnu eleganciju mješavine undergrounda i mainstreama.

Naslovi: 1.Face to the floor, 2.Same old trip, 3.Ruse, 4.The meddler, 5.Pinata, 6.Envy, 7.Hats off to the bull, 8.Arise, 9.Revenge, 10.Prima Donna, 11.Clones

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 11/01/2012