S ovime albumom koji se dokopao USA no.3 što je braći Loeffler (Pete - vokal, gitara, Sam - bubnjevi) i Dean Bernardiniju najveći uspjeh u karijeri završava i poglavlje ugovora vezanog uz Epic. A kako su na sceni već skoro 20 godina (osnovani su 1995) i još u nekim ranijim interviewima izjavljivali da im je dosta benda koji nikako da uspije u Europi gdje su na nekoliko turneja često nastupali pred polupraznim auditorijem, može se očekivati i njegov mogući razlaz. Jednom davno su Anthrax izjavili da su često prisustvovali takvim scenarijima kada neki dobar bend s njima odsvira europsku turneju, te da ako su na više od polovine koncerata svirali pred 100-200 ljudi, bend se često znao raspasti ili se povukao samo da svira za američku publiku.

Elem, ako će doći do razlaza Chevelle, to će onda biti u velikom svjetlu. Ispoštovali su ugovor do kraja i napravili pristojan album koji više doduše nema angažirane motive, pobune protiv nepravde ugnjetavane srednje i niže klase iz koje dolaze, ali još uvijek ima dovoljno jaku društvenu svijest da pojedinca prikaže u fazi recesije kroz neke stvarne događaje na osobnim razinama. Ne prave nikakvu političku dramu, no inspiracija za osnovicu lirike je dovoljno snažna da podsjeti kako su na prethodnom, odličnom "Hats Off To The Bull" (2011, USA no.20) imali vrlo mračnu i turobnu pjesmu "Ruse" koja se očito nije najozbiljnije shvatila. Ovdje imaju vrlo sličnu "Hunter eats hunter" koja doslovce skida isti uvod i strukturu, prati zlokobnu atmosferu, te nešto izraženiji vokalni koral, ali i neusporedivo veću sintagmu individualizma. Napravljena je po štimungu Black Sabbath s vitalno prepoznatljivim aranžmanskim sintaksama, te da ulože vremena i marketinške spretnosti mogli bi ostvariti veliki hit.

Sad, kako su kome 'legli' u ranijoj fazi karijere kada su znali napraviti i dosta sumnjivih pjesama za popunu albuma, ovdje su se ipak daleko više fokusirali da ostvare glazbene reference najboljih poteza karijere lišenih aktualnih tema, onako, kako bi se reklo, napravili su album za svoj gušt. Ako je posljednji, onda neka bude sa stilom. Nabijen je solidnim groove potencijalom isprepleten standardnim alternativnim i nu-metal elementima, te hard-rockom i grungeom, melodičnim basovima, umjerenim tempovima, ponekim izmjenama stilizacije u okviru nekih pjesama kao da su, opet spojili Tool, System Of A Down, RATM i Helmet. A ne treba niti zanemariti Peteov odličan vokal sa sjajno postavljenim balansima između bijesnih krikova i iznimno prilagođenih melodičnih (Manyard James Keenan) opservacija kakve bi htio svaki alternativni rock/metal bend.



I kako to obično biva kod njih, prvi dio albuma je najjači - uvodna "Ouija board" razara brzim frenetičnim rock-punk tempom i neočekivanim funk-metal riffovima, "An island" dodaje i ponešto groove naboja, prvi singl "Take out the gunman" dočarava punu revalorizaciju Tool u umjerenom blues/grunge-metal tempu (čudno, čak nisu niti spot snimili premda je objavljen 2 mjeseca prije izlaska albuma), a psihodelična tremolo balansiranja "Jawbreaker" i ponovno plesniji groove akcent s vrlo dobrim Bernardinijevim basovima dovući će u sjećanje i neke izvođače izvan strogih okvira metala (Nine Inch Nails ili ranije radove Muse). Sve te pjesme pokazuju da bend, kada hoće, može smanjiti količinu nepotrebnih eksperimentarija i usredotočiti se na 'pop' formate.

Na samoj sredini albuma dobije se laganija, atmosferična, veoma lijepa The Cure-ovska "One ocean" u kojoj se Pete iznenada vokalno pretvara u Bono Voxa povlačeći ipak neku nadu da bi se bend možda mogao othrvati porivu raspada i otići u nekom drugačijem smjeru. Tu su još sasvim solidna "Choking game" s kojom Chevelle izlaze iz okvira metala u snažni alternativni rock (uglavnom nema klasičnih riffova već obilja tremola), zatim grungersko-stonerska "The damned" koja na najbolji mogući način prikazuje poveznicu ta dva žanra stavljajući slušatelja u nedoumicu da li stvarno sluša Chevelle jer ima i ukusno raspoređenih elektronskih efekata, te naposljetku nastavak iste u sklopu "Under the knife" gdje Pete ponavlja iste riffove u sasvim drugačije, kompleksnije kontekste. Posljednja "Twinge" je još jedna senzibilna laganica nalik na The Cure koja se može smjestiti u njihov psihodeličan period 80-ih kada nisu niti slutili da rade preteču post-rocka.

Istina da danas od rocka i metala stalno mnogo tražimo, da svaki album bude poseban i kako bi se reklo avangardan, međutim, svi ti obrasci nastali još prije više od pola stoljeća ostaju gotovo nepromijenjeni. Mijenja se samo produkcija, tehnika, žargoni, pa i stalno se mijenja način percipiranja, ali ti formati 'uvod-kitica-refren-solo-finiš' stalno ostaju. I kako kome uspije s obzirom na sviračke i kreativne sposobnosti. Chevelle ovdje imaju jako dobru kolekciju različitih pjesama koje fino klize ako ih volite slušati, ali poput gomile bendova i izvođača, osim dakako karizmatičnog Peteovog vokala nemaju onaj snažni lirski potencijal zbog kojeg bi se nešto posebno trebali uznemiriti. Jest, album je u njihovj karijeri jedno od 2-3 remek djela, doslijedan je stilizaciji i s njime pokazuju da su još uvijek čvrsto i emotivno vezani uz struku s kojom se bave. Pa tko zna, možda ovo ipak nije kraj...

Naslovi: 1.Ouija board, 2.An island, 3.Take out the gunman, 4.Jawbreaker, 5.Hunter eats hunter, 6.One ocean, 7.Choking game, 8.The damned, 9.Under the knife, 10.Twinge

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 15/05/2014