Već se godinama Pete Loeffler gloži i svađa sam sa sobom da raspušta bend, da im je prošli album "The North Corridor" (2016) zadnje poglavlje nakon kojeg okončava epopeju, čak im je i ugovor s Epic bio upitan (ali je ipak produljen), potom je zagasio stari službeni website i po svemu je izgledalo da je došlo do zatvaranja, ha, pa reklo bi se čak i uspješne karijere s kojom on nije bio zadovoljan. Jer, prodati zadnja dva albuma u finoj cifri od 300-400 tisuća primjeraka za jedan alternativan metal bend nimalo nije poražavajući rezultat, ali gunđao je kako im nikako ne ide u Europi, pogotovo u Britaniji gdje su ih redovito dočekivali poluprazni klubovi, a albumi su im prodavani u smiješnim tiražima kakve imaju početnički autsajderi. Evo, pred samo snimanje albuma napustio ih je dugogodišnji basist, šogor mu Dean Bernandini posvetivši se porodici tako da je bend ostao samo kao bratski dvojac - Sam Loeffler je i dalje na bubnjevima, a Pete se osim za gitaru i vokal pobrinuo i za svirku bas gitare, dok im je na perkusijama pripomogao producent Joe Barresi. Također se sumanuto svalio na samog sebe da mu niti kreativna osovina više nije jaka, da nema dovoljno inspiracije, te da u takvom stanju niti ne želi stvarati nešto silovano pod bilo koju cijenu samo da se napravi novi album.



Ipak, on i porodična kompanija su kroz 25 godina karijere napravili nekoliko sjajnih radova, najmanje 4 komada, a s ovim devetim po redu uz najduži period neaktivnosti, stvoreno je još jedno, doduše ne toliko moćno, ali hvale vrijedno dugosvirajuće ostvarenje s neobično postavljenim nazivom "Niratias" koji je kratica 'nothing is real and this is a simulation' (ništa nije stvarno, ovo je simulacija) i konceptualno nosi novu SF priču (prva je bila na sjajnom albumu "Sci-Fi Crimes", 2009), ovaj puta o kolonizaciji planeta Mars Elona Muska, svemirskom putovanju, početku novog života i nove civilizacije, ali i racionalno degeneričnoj zloupotrebi moći, negiranju znanstvenih činjenica i dostignuća, kao i sprovođenju novih društvenih slojeva, te emotivnom stanju jedinke unutar novostvorenog sistema. Počevši s prvim instrumentalom "Verruckt", odlično se postavlja atmosfera za prvi vrhunac "So long, mother Earth" zaraznih riffova i prepoznatljivo intenzivnih glasovnih gabarita, da bi odmah potom pristigla prva, uobičajeno neraspoložena situacija "Mars simula" s pritajenim žestokim bijesom koji je odvajkada bio problematičan u Peteovoj mikrofonizaciji. Lagano sazidana "Piistol star (gravity heals)" odlazi u dubinu melodije, a jedan od tri singla "Remember when" skladnom tromošću igra na nostalgiju ka majčici Zemljici priznajući kroz svemirsko putovanje da više nije tako mlad, ha, imati 44 godine (rođen je 1976.) još je uvijek pristojna mladost spram potpisnika ovih redova koji ih ima 10 više. Završna skladba "Lost in digital woods" prilično mračno prikazuje poetiku bivšeg Zemljanina na udaljenoj planeti. Uz još nekoliko solidnih komada poput glavnog singla "Self destructor", odlične runde žestokih žljebova u "Ghost and razor", pa i RATM elemenata trećeg singla "Peach", ovo je znatno tromiji i mekši rad u kome se mnogo toga reciklira (posebice obavezna The Cure-ovska melankolija "Endessly"), ali još uvijek ima potencijalnog fitilja za dovoljno gipku šaržu općenite prihvatljivosti. Samo, hm, nakon toliko vremena bilo bi potrebno napraviti i stanoviti remont: istina, ovo je još uvijek moderan zvuk, no manjkaju hrabriji eksperimenti, remake finesa i poboljšavanje stilizacije, a kroz 5 godina stanke moglo se podosta napraviti na tome.

Naslovi: 1.Verruckt (instrumental), 2.So long, mother Earth, 3.Mars simula, 4.Sleep to deep (instrumental), 5.Self destructor, 6.Piistol star (gravity heals), 7.Vvurmhole (instrumental), 8.Peach, 9.Test test... enough, 10.Endlessly, 11.Remember when, 12.Ghost and razor, 13.Lost in digital woods

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 10/03/2021