Nakon završene srednje škole, promijenio sam svoju životnu sredinu. Spletom okolnosti, ne svojom voljom, moram odmah napomenuti. Meni, kojem je prilagođavanje Novom uvijek bilo tako prokleto teško, to uopće nije bilo drago. A činjenica da sam u toj novoj okolini proveo točno punih mjesec dana da bi zatim odselio u svoj novi, studentski, grad, uopće nije olakšavalo stvar. Uz činjenicu da su svi moji stari i novi prijatelji svoje akademske obveze izvršavali u drugom gradu, da na zaboravim.

Nakon poprilično dugo vremena (nekoliko desetaka mjeseci), počeo sam polako prihvaćati nezaustavljivu promjenu u svom životu; počeo sam shvaćati da ništa u životu nije zauvijek, a da su samo rijetke stvari/osobe dugotrajne. Naravno, shvaćanje o tome je u početku bilo ekstremno pesimistično, da bi se polako taj osjećaj počeo pretvarati u nešto ok, dobro, pozitivno. Počeo sam shvaćati prednosti svega novoga što me okružuje, shvaćajući istodobno nedostatke i neka ograničenja moje ranije okoline. Polako, ali sigurno, shvatio sam da je promjena, u velikom broju slučajeva, pozitivna stvar.

Kakve to sad ima veze sa onim čime se Terapija bavi? Ima jako velike, jer iako sam to znao i osjećao jako dugo, tek ovo ljeto mi se u glavi iskristaliziralo nešto vezano uz glazbu koju sam slušao i koju slušam. Naime, kao i većina glazbenih konzumenta pretpostavljam, oduvijek sam imao svojih najdražih TOP5 grupa/pjevača koji su bili poprilično konstantni. Drugi su dolazili (i odlazili), postajali bi jako jako dragi&važni, ali TOP5, kao što rekoh, je bio manje više konstantan. Jednostavno, kao i svi, imao sam par, uvjetno rečeno, idola koji su kod mene uvijek "imali kredita". To je konkretno značilo da nakon izlaska nove kazete, odnosno nakon kupnje CD playera, CD-a, jednog od njih, ta ista kazeta/CD bi se odmah kupovala, bez obzira na moguće posjedovanje iste/istog od nekog mog prijatelja/poznanika (dakle, moguće presnimavanje). "Original" se jednostavno morao kupiti (moram priznati da sam odavna, zahvaljujući uvijek prvenstveno jednom čovjeku, prvom koji me je uveo u svijet "r'n'r", te drugom koji je to tako bogato nadogradio i proširio, uvijek bio okružen s par glazbenih freakova koje bi gnjavio za snimanje svih (ne)mogućih albuma). Ostali bandovi/albumi su se uredno snimali (postojala je, a i danas postoji, i tu određena kategorizacija: za koje bandove idu bolje trake (danas CDi), a za koje one lošije), ali album jednog od TOP5 izvođača se morao posjedovati. Originalni.

Naravno da sam svjestan da je to jedna vrsta opsesija koja, kao i više-manje svaka druga opsesija, nije razumljiva jednom (većem) krugu ljudi (činjenica je da sam jedan od svojih najdražih albuma početka 90-ih prvo nabavio na kazeti (original, ne moram ni napominjati), kasnije na ploči (bila je na rasprodaji i imala je fotke koje nisu bile na omotu kazete), a od prije par godina ga imam i na CD-u (doduše, CD je spržen, no da sam original našao u trgovini prije nego sam ga prepržio, ne mogu garantirati da ga ne bi uzeo, iako teško da se taj CD zavrtio u playeru više od 5 puta u vremenu od kad ga imam)), ali to ovdje uopće nije bit priče.

Ono što je ovdje važno je da sam, prvenstveno zbog ogromnog udara nove glazbe koju dobivam od nekih novih freakova (mi to zovemo "izvori"), počeo sve češće mijenjati svojih TOP5 grupa. Čak bi bilo točnije da kažem da mi dolaze u fazama života, a kako se te faze kod mene drastično brzo izmjenjuju, neki bandovi jednostavno nemaju sreće i ne traju dulje od par dana u tom TOPu. I ono što je najvažnije, a povezano s uvodom ovog teksta, je činjenica da sam shvatio da to nije ništa zabrinjavajuće, već sasvim normalno (jednoj "normalnoj" osobi ili jednom "normalnom" konzumentu glazbe ovo može zvučati sasvim glupo, ali vjerujte, nekome kome je to nešto puno više od ozbiljnog hobija (da ne imenujem to nazivom nekog psihičkog poremećaja), ovo otkriće donosi jedno veliko olakšanje). Kao što se neću družiti ni s istim ljudima cijelog svog života, jer svatko od nas ima svoj životni put, samo što to ponekad zaboravljamo, normalno je da se neću družiti ni sa svim svojim najdražim bandovima. Naravno, kako kod prijatelja, tako i kod bandova postoje izuzeci; prijatelji/bandovi koji se mijenjaju i idu nekim sličnim smjerom kao i ti, pa kada se tijekom života susretnete ponovo, imate onaj osjećaj da se nikad zapravo niste ni rastali. U takvim trenutcima znam da su ti prijatelji/bandovi oni Pravi.

I zbog svega toga, uopće se ne želim zabrinjavati činjenicom da neki bandovi koji su mi prije 5-10 godina značili jako jako puno i čije stare pjesme mi vraćaju te drage trenutke, danas mi svojim novim albumima ne pružaju ono što meni trenutno treba. Ali isto tako, neću biti razočaran&ogorčen na njih i govoriti kako su nekad bili bolji, a kamoli da ih pljujem; jednostavno, svi se mijenjamo…

Da parafraziram Nicka Hornbya, pisca koji najbolje zna opisati što je to opsesija, koji je u svojem romanu "Nogometna groznica" rekao da (doduše, govoreći o nogometnim igračima) ne treba tražiti zamjenu za nekoga tko je otišao, već tražiti nove ljude, s novim kvalitetama. Isto vrijedi i za bandove.

(posvećeno svim prijateljima i bandovima koji su mi olakšali, koliko su mogli, moje odrastanje)

sale // 27/09/2001