Najmističniji bend u regiji s metafizičkim, okultnim i sofisticiranim temama ušetao je u 'kamaloku', teološki termin zagrobnog života, a album sa prethodnim "Metronome" i debijem Infra-Red "Intenzivna crna" čini trilogiju kojoj se tek sada naziru konture...

Ovo je debelo jedan od najjačih kandidata za najbolji i najoriginalniji regionalni album 2011. godine, a dolazi iz BiH. Nećete se složiti? Nema veze. Prikazan je najmoderniji zvuk kojeg rock bend, pa i u svjetskim okvirima može pružiti.

Kleimor, nekadašnji Claymore su se pretvorili u najsuvremeniji electro/ indie-rock bend na području ex-Yu. Ovo im je drugi album i zvuče kao svjetske marke najsvježijeg žanra koji povezuje mnoštvo kurentnih trendova i stilova kroz prizmu elektronike, alternative, industriala, progressiva, gothica, d'n'b-a, pa čak i metala na specifično nabijen underground način bez prevelikih posezanja u pop klišeje.

Netko tko će ovom prilikom po prvi puta slušati i saznati za ovaj bend, pomisliti će da je riječ o duboko sakrivenom izvođaču iz bespuća najkvalitetnijeg američkog undergrounda koji se bori za svoje mjesto pod suncem, no kad otkrije da se iza ovoga nalazi odavno znan genijalac Siniša Bajić - Bajs iz Bosanskog Novog/ Novog Grada, apsolutno mu ništa neće biti jasno. Prvo čuđenje je da li je moguće da ovakav autor s ovakvim bendom ostaje gotovo nezapažen u velikim medijima, a potom se redaju ostale činjenice vezane uz ostatak infrastrukture. Jednostavno, ovdje se može zaprepašteno secirati dio po dio da uz one stereotipne furke i fazone vodećih regionalnih rock zvijezda nitko nije primjetio ovaj sjajan bend mada postoji već dulje vrijeme i uglavnom je do sada bio prisutan u okvirima underground scene. Druga stvar je da sam bend razmatra da ovaj album s ovoliko truda i skladateljske koncentracije pusti u opticaj kao slobodan download, a inače, po mojem skromnom sudu vrijedi cijelo bogatstvo kojeg bi, recimo američke izdavačke kuće promovirale na najeminentnijim web-stranicama i u najtiražnijim magazinima pridavajući za svaki promotivni 'klik' poneki cent više. Ovo je album kojeg uistinu vrijedi imati u vlastitoj kolekciji i koji će se vjerojatno pokazati kao jedan od najrelevantnijih dokumenata najmodernije 'pop' kulture proizašle iz BiH još od vremena Adi Lukovca kojeg je priznao i sam pokojni John Peel. A onda znate koliko ovo uistinu vrijedi... "Kamaloka" je bez ikakve sumnje najmodernija 'pop' glazba koja postoji na svijetu. Lišena je uobičajenih štoseva klasičnog mainsterama, puna je eksperimenata i futurizma za budućih 10-20 godina i na vidiku se ne nazire neka relevantno snažna konkurencija koja bi mogla nešto jače, originalnije i kvalitetnije napraviti u ovome fahu na području ex-Yu regiona. Bend se u međuvremenu od debija "Metronome" proširio i na živog bubnjara (Bojan Vukelić - Ivano) koji na ovome albumu nije prisutan zbog općepoznatih problema sa studijskim snimanjem, ali ako uzmemo albume nekih zvučno sličnih bendova poput zvjezdano proslavljenih Pendulum, niti oni ne koriste 'živog' bubnjara na svojim albumima. U jednoj od varijanata žive svirke još se pojavljuje Ninoslav Škorić - Hologram na bas gitari, tako da bi u kompletno novoj postavi kLeimor trebao biti bend u kome će Bajs biti samo frontmen, skladatelj i tekstopisac. A o tome u dogledno vrijeme....

O tehničkim detaljima moglo bi se pričati u beskraj, no ovdje se nalazi kolekcija od nevjerojatnih 13 pjesama kakve će teško biti dosegnuti u svim pogledima (meni osobno, ovaj album je otprilike u rangu Idola "Odbrana i poslednji dani", što se tiče kreativne sposobnosti, suvremenosti, aplikacije trenda i mistifikacije tema). Vokal Bajsa je savršen - emotivan, senzibilan, šaputav, žestok do bola kada treba, strahovito je melodičan, katkad agresivan i žestok sa metalnim growlom, a uvijek prepoznatljiv i kao takav se nameće za jednog od najautentičnijih i najprepoznatljivijih rock pjevača regionalne scene. Njegov baršunasto - senzibilni vokal je pravo bogatstvo bez kojeg recimo ne bi opstojali u sasvim drugim relacijama bendovi poput Roxy Music da nije bilo Ferryija ili pokušajte zamisliti Muse bez Belammyija. Ili da se sjetimo sjajnih pjevača u bendovima, recimo Sylviana u Japan (a kasnije i bez njih)... vokal je savršen. Baš mu ništa ne manjka i ne treba, dotjeran je i ušminkan kao da je nastao u nekom najelitnijem svjetskom studiju.

Ritam mašine i elektronski programi potpuno su usklađeni i prilagođeni za živu izvedbu, točno odmjereni, obojeni svim mogućim koloritom i uočava se da je mnogo vremena bilo potrebno za njihove vrlo plesne aranžmane na koje su paralelno nadovezane linije bas gitare koje su svaka ponaosob dobile različite tretmane od pjesme do pjesme. Ponekad je teško raspoznati analogni bas od elektronskog, a čini se da je to Bajsu i bila nit vodilja kojom je šarao sa bojama i dijalozima u pravcu elektronika - analogni zvuk. Stoga su gitare Daxa u sav ovaj elektronski sklop ukomponirane kao oprečan i drugačiji geviht - protuuteg koji vuče na siroviju i agresivniju stranu sa brojnim tehničkim detaljima. Ima tu staccato, disonantnih tonova, žestokih industrial/ indie/ rock/ metal riffova, a kao još jedan 'analogni' dodatak su povremene piano i synth dionice.



I premda je čitav materijal kućna radinost, brižljivo se radilo na produkciji koja u finišu djeluje kao da je djelo nekog velecjenjenog američkog producenta budući da Britanci već godinama ne briljiraju s nikakvim novim elektronskim dostignućima.

Posebna stavka albuma su emotivno nabijeni tekstovi na engleskom jeziku koje je veoma teško pojasniti. Oni su ponekad sa vrlo čudnim epilozima, nafilani su frustracijama i bijesom, a uz prividno ugodnu romantiku koja je manje-više osnovni temelj, često su prepleteni mračnim motivima sa prikazom tamne strane ljudske duše kroz koje se katkad osjeća poriv ka smrti ili sklonost ka suicidu. Bajs kao tekstopisac još od vremena Infra-Red ima tenziju da često mjenja percepciju iz vedrine u depresiju, iz svjetla u mrakove igrajući se riječima i metaforama potpuno zbunjujući slušatelja. Veliki je liričar i poeta čije tekstove nije lako odgonetnuti i nije lako u njih proniknuti; sakrivaju mnoštvo čudnovatih sfera i situacija, pa i paradoksa koje susrećemo u duhovno-emotivnom životu. Najjednostavnije da se kaže, oni su veoma komplicirani i zamršeni, te ih je potrebno razmatrati u kontekstu same pjesme, a pojašnjavati svaki stih ili svaku kompoziciju, ovu recenziju bi odvelo u (ne)potrebnu preopširnost.

Sve to najbolje je sagledati kroz prizmu značenja naslovne riječi albuma 'kamaloka'. Prema teološkim istraživanjima, to je period nakon smrti ljudskog organizma kada se sve one želje i neproživljene sekvence ispoljavaju u najjačem obliku, poput seksualnih strasti, međuljudskih odnosa i slično, a Bajs ih je ovom prilikom izbacio iz sebe da se riješi tog jednog ogromnog tereta kao pokajanja i čistilišta prije same nirvane. Evidentno je, taj sjajan autor nešto veliko radi za budućnost. Ako se pažljivije sagleda još od vremena Infra-Red, Bajs se bazirao upravo na tom lirskom segmentu u kome je iz sebe izbacivao sve te osjećaje ljubomore, sjete, tuge, grižnje savjesti, tjeskobe... u želji da ih se riješi, a u interviewu koji će uskoro da slijedi, on sam je rekao da možda čak i nije bitno da ih ljudi razumiju, te da su tekstovi spram mračnih stihova na albumima "Intenzivna crna" (Infra-Red) i "Metronome" (Claymore), ovaj puta kao 'žuto sunce'. Možda jedini izuzetak od svega ovoga je sjajan industrial komad "Spectrum (we R not who we R)" kojeg je napisao MiKKa, frontmen i vođa novosadskih DreDDup koji se pojavljuje i u ulozi gostujućeg vokalista u iznenađujuće 'čistom' i senzibilno šaputavom izdanju (tko bi to mogao očekivati od MiKKe? p.s. sjajno). Stihovi su minimalistički, a tko zna na šta je MiKKa aludirao sa refrenom 'we are not who we are/ we are not humans, not humans anymore'. Možda na zombije... U tom slučaju 'kamaloka' poprima ono posve mračno pakleno prokletstvo.

Razmatranja stihova s "Kamaloka" albuma vjerojatno će se razvući na dugačak period; otkrivati će ih mnogi i pokušati tumačiti njihove fabule, floskule, fikcije i sofisticiranost, a to je još jedna od draži koju sav ovaj glazbeno lirski sklop sadrži. U tom pogledu postoje neke zajedničke crte sa lirikom nekadašnjih vedeta hard/heavy-rocka Blue Oyster Cult čiji su tekstovi još i dan danas zagonetka. Stoga je Bajs sa Daxom (koji je također djelomični kompozitor ponekih pjesama) otišao u futuristički analogno - digitalni zvuk koji bi mogao i za deceniju - dvije još uvijek zvučati svježe i suvremeno. Tako na samom uvodu dočekuje snažna plesna "First satori" koja neodoljivo asocira na Muse, te je ubjedljivo potencijalni hit, a zajedno sa parajućim d'n'b taktovima i pumpajućim basovima "Heilstorm" donose najplesniji dio albuma u umjerenom tempu. Ova potonja sadrži i progressive detalje koji aludiraju na život 's one strane smrti'. Žešći dio albuma apostrofira daleko nabrušeniji d'n'b "Background smile" koji nije recimo daleko od kombinacije Prodigy i nekog umjerenijeg nu-metal/ indie-rock benda, a očitava se kao relevantni nastavak "She told me she was dying" sa prethodnog albuma "Metronome". Kao što album doslovce šara sa stilovima i žanrovima, tako u prvoj polovici nailazimo na čudnovati križanac Puscifer i The Chemical Brothers kroz pjesmu "Dance elevated" koja ima neke reference trip-hopa, ali u daleko moćnijoj ritmičkoj varijanti koja se prostire otprilike i do sfera synth/electro-popa The Human League. A onda dolazi jedna od najčudnijih i teško objašnjivijih tema koju je Bajs do sada napisao - "Clubbing westward & sux". Skladba je u principu plesni instrumental prožet s mnogo eksperimenata koji sežu čak i do umješnosti Kraftwerk, ali potpuno zbunjuje tekst sa samo dva stiha 'I got a notion spending in ocean/ I got a notion spending in seas' (dobio sam zamisao boraveći u oceanu/ dobio sam zamisao boraveći u morima). S obzirom na 'kamaloku' i mistifikacije, ova tema ima mnogostruka značenja. Oni koji su recimo proučavali i čitali Karlosa Kastanedu mogu uočiti metafizičko značenje ove pjesme. Ili recimo, ista se može protumačiti s Darwinovog stajališta: ameba je otkrila kako život iz vode preseliti na kopno. Ili neka sasvim drugačija značenja. Bilo kako tumačiti ovu pjesmu, prema samom autoru je dopušteno... i prepušteno mašti na volju.

Nastavljajući ovu čudnovatu epopeju, stiže "Zero" sa fantastičnim vokalom još jednog gosta, točnije gošće Bozane; prvih 50-tak sekundi pjesme može zavarati da je djelo još jednog velikog i široj javnosti neotkrivenog talenta, njemačkog Electronic Terror Attack (Tommy Kroker), no kasniji nastavak pjesme se pretvara u moćni electro-rock gdje Dax brazdi sa gitarom očigledno svršavajući u ekstazi. Pjesma je prošarana elektronskim progressive aranžmanom u kojem se kLeimor snalazi kao da je to upravo ta ideja proizašla iz ambijenata 'morskih dubina'. Pa onda dolazi nešto što će se sjetiti svi pravi poznavatelji Joy Division kada počne "Scavengers and vultures", pjesma čije bas linije nevjerojatno prizivaju "Heart and soul", a oivičene su d'n'b ritmom i posve jednostavnom starinskom synth-pop etikom i vrlo kratkom progressive dionicom, ali baš upravo to govori o Bajsu i Daxu kao o skladateljima koji s minimalnim sredstvima mogu napraviti veličanstvenu pjesmu u fantastičnoj produkciji. Psihodelični efekt "Lucid in my dreams" koji se proteže synth harmonijama podsjetiti će na neke od najboljih izdanja DJ Shadowa (pa i Aphex Twina), no sve njih pobija upečatljiv Bajsov vokal kakvog nema nitko na svijetu. Ovaj genije umije sa svime s čime se uhvati u koštac...

I tako, apsolutno nema neiskorištenog trenutka na ovom albumu; "Micro" je još jedna snažna, ritmički najjača skladba koja obara svojom ekspresivnom d'n'b ružionom skoro u rangu black/death metala (Goldie se ovdje doima uistinu presmješnim, ako ga se sjećate), a Bajs je vokal ubacio u opaki distorzirani šlih gotovo do nivoa metalskog growla! Uz elektronske (ili analogne?) basove, gitara ovdje radi sjajan kontrapunkt efekt sa opakim riffovima koji su, evo, ruku na srce, originalniji od svih onih multi-iskorištavanih fraza metal scene, a sam konac pjesme je uvijen u fantastične asocijativne zvukove digeridoo-a. Vjerujem da im je onaj nastup sa Dubravko Lapaineom alias Digeridoo na Novom zvuku u Saxu dao djelićak inspiracije za ovakvu fantastičnu završnicu. Jedna od rijetkih kompozicija koja se čini da je tu samo radi popune prostora je "Duotone", no i ona ima svoju draž; potpuno je u techno maniru sa 1/1 ritmom i jednostavnim sintetičkim dance obrascem The Chemical Brothers. A nekoga usporediti sa Chemicals-ima i reći da je to 'popuna prostora', nije vrijedno objašnjenja. Ovo je najjednostavnija pjesma, taman za disco-podije i ako će kroz tko zna koje vrijeme biti hit, ništa zato. To ide samo njima 'voda na mlin'. kLeimore s njome neće ništa izgubiti, ona je samo tu kao najkomercijalnija pjesma, onako, samo 'da se nađe' kao idealna mainstream radio i disco poskočica koja se u kontekstu cijelog albuma čak možda niti ne primjeti. I kad već pomislite da se ovo zadovoljstvo svelo na prethodni dio sjajnog materijala, dolazi jedan od najmističnijih komada, prava pravcata The Young Gods pjesma "Space silence" kao uzeta sa njihova zadnja dva albuma "Super Ready/ Fragmente" i "Everybody Knows". Psihodelična, plesna, dovoljno nabrijana i snažna, nešto kao kombinacija pjesme "Cest quoi cest ca" The Youg Gods i ranijeg Claymore hita "Papercuts", ma milina, kakav prostor, kakvi basovi, kakva svirka gitare, kakvi psihodelični back-vokali. To mogu samo Bajs i Dax... Za kraj su ostavili fantastičnu laganicu "Black hole misery", čini naslov dovoljno govori.

Ovih 13 pjesama je pokazatelj fantastičnog kreativnog tandema kakvog ova crna i napaćena zemlja Balkana nije do sada još vidjela. Ovo nije nikakav Radiohead "OK Computer" ili Tool "Aenima". "Kamaloka" ima nekih zajedničkih poveznica sa glavnim i vitalnim ostvarenjima svjetske rock produkcije u zadnjih 15 godina, ali je definitivno nova glazba, novi stil, novi žanr sa 'pop' etikom od koje je u principu pobjegla iskoristivši tek samo obrise nekih formata.

Ovo je fenomenalno.

Naslovi: 1.First satori, 2.Heilstorm, 3.Background smile, 4.Spectrum (we R not who we R feat. MiKKa from DreDDup), 5.Dance elevated, 6.Clubbing westward & sux, 7.Zero (feat. Bozana), 8.Scavengers and vultures, 9.Lucid in my dreams, 10.Micro, 11.Duotone, 12.Space silence, 13.Black hole misery

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 25/10/2011