Jest, bio je ovo najraznovrsniji dosadašnji program Novog Zvuka u kome niti jedan izvođač nije imao apsolutno nikakvih zajedničkih glazbenih i stilskih osobina. Nažalost, unatoč očekivanju, publike je bilo vrlo malo (tek 50-60 duša), gotovo najmanje otkako u Sax dolazim utorkom na ovaj program bez obzira što se za prvi nastup Claymore u Zagrebu odaslalo stotinjak što sms-ova, a što e-mailova, a bile su tu i najave na nekolicini prijateljskih glazbenih portala. Očito nitko nije ovu obavijest shvatio ozbiljno. Drugi razlog za mršavu posjetu vjerojatno su i sami izvođači koji nemaju svoje klanove obožavatelja poput srednjoškolskih i studentskih bandova koji sa sobom dovedu čitav razred ili cijelo odijeljenje, a treći je taj da se iste večeri održavalo još nekoliko koncerata. Sve su to mahom iskusni (a sada i provjereni) glazbenici kojima je njihov nastup i svirka važnija od propagande i nekakvih vrištećih fićfirić groupie djevojčica i nafuranih klinčića. Program je startao oko 21.30h nastupom zaista neobičnog i raritetnog glazbenika prozvanog DIGIRIDOO. Njegovo pravo ime je Dubravko Lapaine, živi u Zagrebu, a po onome što je izveo i ispripovjedio kroz najave za svaku izvedbu, uočljivo je da se radi o umjetniku koji se posvetio isključivo svojoj umjetnosti i svojem izrazu. Svira u sjedećem položaju prekriženih nogu samo digeridoo, tradicionalni instrument australskih Aboridžina, te je specifičnost u tome što ga Dubravko sam izrađuje i od toga je satkao niz vlastitih vrlo dosjetljivih teorija. Za ovu priliku izvodio je skladbe na 4 primjeraka digeridoo-a koji se razlikuju po svojim dužinama, debljinama i naravno različitim zvukovima koje je na njima moguće proizvesti. Ima jedan d.i.y. album "Cirkus vjetra iz dubina besvjesnih" (uskoro više o tome), te priprema novi rad s kojeg je izveo, čini mi se, tri naslova. Prva je bila "The spatialist" u kojoj je demonstrirao dvojako umijeće puhanja u digeridoo koji uključuje harmoniju i ritam, te istodobno i vrlo tihe vokalne spoken-word dionice na engleskom jeziku koje su nošene šapatima. Prije svega, on na svojem instrumentu izvodi tonove koji imaju svoju izvornu suštinu prepoznatljivog reskog, dubokog, kovitlavog i oporog digeridoo zvuka, no od njega stvara vrlo modernu glazbu u kojoj se osjećaju elementi raznih stilova uobličenih kroz minimalističku potku. Svaku skladbu detaljno razgrađuje i nadograđuje, sve one imaju ritam i melodiju, a osobitost je u tome što su tretirane zbog samog prostornog zvuka gotovo kroz eksperimentalni pristup što kompozicijama daje čak i suptilni avangardni šlih. Drugu "What is it" (instrumental) je najavio kao svojevrstan punk komad kroz priču o potrazi čovjeka koji se posvetio traženju pjesme, a izveo ju je na zaista žestok način. U naslovu "Koridoro del sono" s govornim intervalima na engleskom jeziku u prvom planu je naglašeni ritam gdje proizvodi zvuk nalik na udaraljke s kojim nadograđuje vrlo plesnu ritmiku izmjenjujući tišinu s prostorom, a nije naodmet ne spomenuti da asocira na lucidan spoj Stephen Micusa (album "The Music Of Stones", 1989, ECM Records) i čudnovatog elektronskog big-beata. Za četvrtu skladbu nisam uspio zapamtiti naslov, no ona je imala dvoslojni aranžman s početnim blues ritmom, vrlo bogatim aranžmanom i brzim minimalističkim ekspresijama pri čemu je proizvodio prosto nevjerojatne zvukove. Posljednja je bila o crnom gavranu sa čudnovatim zvukovima koji djeluju poput gitarskih wah-wah efekata i elektronske samokontrole koju su jednom prilikom u minimalističkom stilu ovjekovječili D.A.F. u instrumentalu "Absolute korperkontrolle" na albumu "Gold Und Liebe" 1981. Međutim, riječi kojima sam opisao i barem približno pokušao dočarati zvuk i izvedbu ovog raritetnog umjetnika su blijede, šture i nedovoljne. Osim toga, ovaj momak se prikazao kao veoma mirna, staložena i nadasve simpatična osoba što je samo potvrda više da su svi pravi umjetnici posve jednostavni ljudi koji sav svoj život i djelo prvo prožive kroz inspiraciju, eksperimente i predani rad kojeg na najjednostavniji mogući način prezentiraju zainteresiranoj publici koju ne sakupljaju kojekakvim senzacionalističkim najavama i propagandom. Potom na scenu stupaju gosti iz BiH, CLAYMORE iz Novog Grada (Bosanski Novi) koji su nedavno krenuli sa nastupima uživo i ovo im je bio prvi koncert u Hrvatskoj. Samo da podsjetimo, nastali su kao solo projekt Siniše Bajića - Bajsa nakon razlaza Infra-Red, te nakon što mu se priključio Bojan Dakić - Dax na gitari (i pratećem vokalu), odlučili su i uživo prezentirati svoj materijal. Skladbe su prvotno snimljene i realizirane kao laptop djela kojima je sitno dodan poneki analogni zvuk (gitara, klavijature) uz Bajsov vokal i tekstove na engleskom jeziku, te su ih kao takve objavili na svojem debi albumu "Metronome" koji je upravo objavljen za Slušaj najglasnije. Shodno tome, svoj nastup su bazirali na matrici koja je emitirana s laptopa, dok su njih dvojica uživo svirali gitaru (Dax) i bas (Bajs). Naravno, Bajs je i vodeći vokal koji je prilično nježan, melodičan i specifično šaputav kao da dolazi iz miljea čistog indie-rocka u rasponu od Thom Yorka (Radiohead) i Matthew Bellamya (Muse) do Brian Molka (Placebo) s kojim se služi vrlo dobro, kao i sa lirikom koja je puna opsesivnih tema o ljubavi, mržnji, mraku i općenito tamnijoj strani emocija i života. Večeras su izveli splet skladbi sa debi albuma, no najveći naglasak postavili su na mračne teme koje su uzajamno povezali u svojevrsni mix između kojih nije bilo nikakve pauze. Uz naglašeni elektronski ritam (i ritmove), najdominantniji zvuk dolazio je sa Bajsove bas gitare koja pritajeno reži sa svojim melodičnim noise-industrial nabojem, dok je Daxova gitara bila nekako u drugom planu što inače nije običaj na njihovim nastupima. I sami su bili prilično indisponirani i umorni nakon uobičajenog radnog dana i putovanja (obojica su zaposleni ljudi), no u principu su na vrlo dobar način predstavili zagrebačkoj publici svoj rad i svoju glazbu koja je u okvirima BiH (a i Hrvatske) scene jedan popriličan i vrlo moderan unikat. Možda sam osobno bio pomalo i skeptičan kako je svirka odmicala da će publika sasvim ravnodušno prihvatiti njihov dark/electro-rock jer nisu imali nikakvih pauza između pjesama koje su praktički izveli kao jednu dugačku polusatnu kompoziciju, no nakon svirke se zaorio pljesak i ovacije koje su demantirale sve moje sumnje. Elem, na repertoaru su bile "2000 and hate" u skraćenoj varijanti bez onako dugačkog elektronskog uvodnika, zatim u d'n'b ritmu "The void", pa fina gitarističko simfonijska "She told me she was dying" sa upečatljivim nadogradnjama klavirskih linija, sjana stani-kreni "Dharma", "Metronome" (poput plesnije A.R.E. Weapons "Hey world") i vražje žestoka "Orientatia", dakle sve sami mračni i turobniji brojevi, a pikantnost nastupa bila je izvedba "A 1000 tears" koja je noviji naslov u njihovom repertoaru kojeg pripremaju za naredni album. One dionice sa uvodima u kompozicije su relevantno oslikali sa obiljem eksperimentalnih zvukova koje su odsvirali uživo, kao i de-kompozicijske strukture koje su prilagodili svojem pritajenom i mračnom noise/electro-rock izrazu. Dakle prvi nastup Claymore u Hrvatskoj bio je poprilično žestok, mračan i elektroničan, a nakon koncerta na kome Bajs nije skidao svoj šešir, dobili su i brojne pohvale od publike s ponekim zanimljivim osvrtima da bi ih više voljeli vidjeti kao cjelokupni band s klavijaturama i bubnjarom. Kako god, ovakav sastav još nije viđen i slušan na Novom zvuku što je samom programu dodalo vrlo suvremen pristup. Na koncu, Bajs je izjavio da mu je ponuđenih pola sata bilo samo zagrijavanje i da bi tek sad mogao podići svirku i nastup ka kulminaciji. Šteta, u ovakvom kratkom repertoaru nije se našlo mjesta za sjajnu plesnu hit skladbu "Papercuts"... Kao treći band nastupili su naši stari znanci OLOVNI PLES iz Dugog Sela koji su prisutnu publiku bacili u posve drugačiji i daleko zabavniji svijet isprepleten humoreskama, satirom, ali i bolnim, te iskrenim pjesmama. Ne treba niti navoditi da im je većina repertoara sastavljena na tekstove A.B.Šimića, A.G.Matoša, A.Šenoe..., a da su kao cjeloviti rock band sjajni uživo isprepličući tradicionalni američki folk, rockabilly, rock-šansonu i sve više vuku na energijom nabijeni r'n'r sastav. To su potvrdili i ovaj puta, te su po običaju startali s laganijim temama poput novih skladbi "Sudeta blues" i "Sloboda" koje pripremaju za novi album, te standardnih klasika "Budi svoj" i "Jesenje veče", a onda su ga 'zagruvali' sa novom "Halo Ljubice", te se nakon Tomislav Zorića (akustična gitara i usna harmonika) na glavnom vokalu pojavio Stipe koji ga je zarašpao na pravom domaćem kajkavskom dijalektu u "Hrastovečkom nocturnu" koji je kombinacija reggae/etna sa opako urnebesnom završnicom gdje se najviše ističu sam Stipe i bubnjar 'direktor' Bojan Rađenović. Naime, tako smo ga prozvali časkajući za vrijeme tonske probe, a momci iz Claymore nikako nisu mogli sakriti oduševljenje s njegovom vještom tehnikom baratanja palicama i urnebesnim 'groove' ritmom pri čemu osnovu bazira na bas bubnju, tomovima i tambourinu. Do kraja su ga zgurali sa svirkom 'do balčaka' uz "Iskren do boli" i "Matošev blues", te Stipetovom hrapavom blues/rock vokalnom interpretacijom "Isprat će kiša". Zna se - 'izmet pored puta, čađavi zidovi, Hrvatska u NATO, Balkan-kurac...'. I ovaj puta su Olovni Ples pokazali i dokazali da su zaista veliki band kojem samo treba dobar i pronicljiv manager pa da isplivaju na samu površinu domaće rock scene. Pjesme su im sjajne, pune melodijskih međuigri sa harmoničnim improvizacijama, plesne su i strahovito ritmične, te su uz sve svoje aranžmansko kreativne atribute i neopisivo hitoidne. Tja, nije niti čudno uz sve one žive svirke i karijeru koja iznosi već oho-ho godina. Zadnji band bili su TUROBNI MOYER, rock trio iz Zagreba. Oni su opet skroz drugačiji sastav od sva ova tri prethodna izvođača, no nemam pravovaljanih podataka o njihovoj biografiji. Pretpostavka je da momci sviraju dulje vrijeme, te da su kroz život bili u svakakvim bandovima pošto se uočilo da im instrumentarij i zakonitosti pripadajućih stilova stoje u malom prstu. Moglo bi se slobodno reći da su ovo rock-gospoda koja su zakoračila u petu deceniju života, no sviraju i osjećaju kao da im je barem upola manje godina na plećima. Bubnjar Švic je očigledno tip glazbenika koji se voli bazirati na nekim posve novim i modernim ritmovima, a dokaz toga je i njegova plava majica Kraftwerk "Autobahn". Sama glazba koju sviraju je bila daleko najkompaktniji dio ovog Novog Zvuka. Tri instrumenta kao tri različita života koja su se u jednom momentu našla zajedno i pronašla svoj zajednički glazbeni jezik. Da ne okolišam previše, sve pjesme su im na hrvatskom jeziku, a prve dvije skladbe "Pravi dan" i "Teški dani" su bazične indie pop-rock pjesme temeljene na melodičnom principu The Cure i The Smiths. Treća "Smeće" je očigledan melodijski prepjev Nirvaninog klasika "Come as you are", ali u njoj se osjeća i atmosferično prisustvo Joy Division/Sonic Youth postulata sa razlivenim gitarskim distorzijama Zoran Kamčeva - Kamče koje zvuče vrlo upečatljivo. Svaka skladba im je posve drugačija, paze na kompaktnost i strogu razdvojenost elemenata, no znaju ga i zaista odfrljiti iz new-wavea u hard-rock/blues ili u indie-rock što je jasan dokaz da poznaju teritorij r'n'r-a unazad dobrih tridesetak i kusur godina. Jedna skladba, sada se više ne sjećam naslov bila je u plesnom The Velvet Underground/ The Fall klasičnom minimalističkom izdanju, a za sam kraj izveli su laganicu "Više sreće" u standardnom sentiš-rock formatu koji je pomalo nestao s repertoara novijih izvođača. Basist Miro je tokom cijelog nastupa bio najotkačenija figura na pozornici, te je s vremena na vrijeme izbacio poneku sitnu pošalicu na vlastiti račun što je još jedan od evidentnih dokaza da band uz to što je vrsno uigran zna spojiti i nepatvoren zabavljački pristup. Još samo da Kamčo ima nešto bolji vokal (previše je linearan), ovi vremešni momci bi bez ikakvog problema mogli pokucati barem na vrata Croatia Records koji spram Turobnog Moyera u posljednjih desetak godina imaju prilično dezorijentirane mainstream rock izvođače o kojima se sve manje i manje govori i piše.

Program je završio tek nekoliko minuta nakon ponoći, no ona ne pretjerano brojna publika s ushićenjem je dočekala Claymore ispred ulaza u Sax. Raspredale su se tu sitne pričice, malo se potegnulo i u politiku, a bilo je i poziva za runda-turneju do Krivog Puta...

Kako god, svim prisutnima na večerašnjem programu sigurno će dugo u pamćenju ostati ovaj šarolik i zaista nesvakidašnji Novi Zvuk koji je uistinu prikazao i ono što se očekuje - upravo novi zvuk!

horvi // 12/05/2009

> vidi sve fotke // see all photos