home > mjuzik > Skying

kontakt | search |

THE HORRORS: Skying (XL Recordings, 2011)

Treći album velikih britanskih nada je do sada najsmirenije izdanje u kome više nema onog ludila koje se pretvorilo u ambijente, shoegaze i psihodeliju.

Današnjim britanskim bendovima uopće nije teško raditi glazbu. Ili se uvuku u neki retro, u rijeđim slučajevima pokušaju isčeprkati neke inovacije, ili pak, poput The Horrors uzmu 3-4 omiljena izvođača koje 'skinu' do srži tako da im se zbog ubjedljivosti izvedbe i imagea pripiše 'originalnost'. Jedan od takvih tipičnih izdanaka u povijesti bili su The Rolling Stones koji su u početku karijere samo svirali obrade, a na prvoj američkoj turneji 1964. tadašnja kritika ih je prokomentirala kao neki tamo neuigrani britanski bend koji pokušava svirati nešto nalik na blues.

No, za sada su The Horrors još predaleko od Stonesa, barem po značaju budući da još nisu izašli izvan teritorijalnih opsega britanskog otoka. Njihov debi album "Strange House" (2007, UK no.37) bio je agresivan spoj ludila The Birthday Party i garažnog rock/punka potkrijepljenog režavo-hrapavim zvukovima organa. U svojem spletu new-wave/post-punk etike sa prljavim baražama zvuka 60-ih godina imali su i tri obrade - "No love lost" (Joy Division), "The witch" (The Sonics) i "Jack the ripper" (Screaming Lord Sutch). Drugi album "Primary Colours" (2009, UK no.25) bio je znatno smireniji iskorak u gothic-psihodeliju pod utjecajima Bauhaus i kraut-rocka, režavo-opori organ zamjenjen je synthom, a NME ga je proglasio najboljim albumom 2009.

Ovaj treći album "Skying" je još mekši izlet iz početnog neandertalnog ludila u svojevrsnu minimalističku art-psihodeliju kakvu su u 80-im znali isporučivati Simple Minds, The Cure, Psychedelic Furs, The Comsat Angels, Echo & The Bunnymen i Teardrop Explodes. Ako se ovako nastavi, sljedeći album bi mogao biti letargičan shoegaze/dream-pop ili u boljem, tj. plesnijem slučaju, madchester-pop.

Naravno, s ovakvom metodom frontmen Faris Badwan (pravim imenom Faris Rotter) i basist/klavijaturist Tom Cowan (Tomethy Furse) mogu raditi albume do mile volje. Svaki će im biti drugačiji, pun kojekakvih utjecaja koji su sami po sebi zanimljivi zbog povijesne uloge i ako ih adaptiraju na uvjerljiv način, nije nužno da će se dovesti u retro copy/paste poziciju. A da ovakvih bendova ima još i vjerojatno ih tek treba očekivati jest primjer benda The Vaccines u kome je gitarist Tomov brat Freddie Cowan.
[  ]

Sa mnogo referenci na ostavštinu 80-ih, The Horrors jednostavno podsjećaju na vrijeme kada su bendovi izmjenjivali stilove od albuma do albuma poput Bowievih metamorfoza u 70-ima. Ovdje je svaka pjesma naoko drugačija što cjelovitom dojmu donosi epitet zanimljivosti zbog tehničkih karakteristika i same izvedbe u koju su često utkali neke intrigantne psihodelične dosjetke koje katkad prizovu i shoegazerski manir. Ritmove su znatno usporili na umjerene koji se dotiču nekih opservacija klasičnog dance-rocka, a tek u rijetkim slučajevima podsjete da su ne tako davno bili veoma lucidan i opičen sastav sklon kojekavim napadima iznenadnih ekspresija. Osim toga, vokal Badwana ovdje djeluje kao jedna od reinkarnacija Stephen Fellowsa, frontmena The Comsat Angels.

Uvodne "Changing the rain" i "You said" sa primjesama The Cure i Simple Minds (osobito iz faze kada su počeli bauljati sa hitovima "Let there be love" i "She's a river") donose najmirnije pop teme (vrlo slična je i "Dive in"), a nadalje počinje šaranje od nemila do nedraga po svemu i svačemu. Najbrži broj "I can see through you" je kombinacija Psychedelic Furs i kasnijih The Stranglers, negdje iz faze sredine 80-ih, a najbolje majstorstvo u bržem tempu pružaju u 8 i pol minuta dugačkom komadu "Moving further away". Pjesma počinje tipičnim programiranim synth linijama kakve je znao rabiti Michael McNeil (Simple Minds) na recimo albumima "Sons And Fascination" i "Sister Feelings Call", a mogu i komotno podsjetiti na fragmente Kraftwerk dionice "Europe endless" sa "Trans-Europe Express" albuma, no na ovu podlogu nanizali su dovoljno snažnu i veoma plesnu skladbu u maniru kraut-rocka kojem su nadodali shoegazersku psihodeliju i trance naboj nalik na razvodnjeni Primal Scream/ The Chemical Brothers/ LCD Soundsystem sa središnjim efektima samplova galebova. Momci su se očito prisjetili i jednog vrlo dobrog, no nesretno degradiranog i zapostavljenog new romantics benda - A Flock Of Seagulls. Jedine pjesme s kojima prisjećaju na svoje ranije dane su "Monica gems" i "Endless blue" koje još nešto sadrže od one riffoidne garaže, ali one kao takve zasigurno ne bi odgovarale na ludilom pojačanom prvijencu, pa niti na smirenijem proslavljenom drugom albumu. Ovo je izgleda njihovo današnje viđenje onoga što su radili prije 3-4 godine, a to je prilično mlako i nedovoljno čvrsto izdanje.

Lagane pjesme koje su ravnomjerno raspoređene da ne stvaraju preveliki otklon od onih bržih i plesnijih protežu uz neizostavne asocijacije na već navedene vedete 80-ih neke intrigantnije opservacije koje u slučaju vrlo dobre "Still life" u koheziji sa stihom 'the moment that you want is coming if you give it time' ('trenutak kojeg želiš dolazi ako mu dadeš vremena') mogu zazvučati paranoično i zagonetno, pa i morbidno. Ista je veoma dobra adaptacija minimalističke formule Simple Mindsa iz faze onog eksperimentalnog albuma "Empires & Dance", dok je "Wild eyed" vrlo mirna tromija ambijentalka nošena prostornim melodičnim basom i drajverskim synthom sa prošaranim loop tehnikalijama. Posljednja "Ocean burning" je klasična shoegazerska laganica koja se giba sve do transformacija u post-rock sa nekoliko fade-out/fade-in relacija u kojima se može čuti svašta finoga za strpljivije koji su nekad davno voljeli Pale Saints i Ride, a kasnije su ih prepoznali u Mogwai i pripadajućim izvođačima.

I eto, tako mnogo svaštareći, The Horrors su uzeli od svačega pomalo s odmjerenom dozom da ne nalikuje doslovce na neke originale i na koncu su uspjeli sastaviti sasvim solidan album. Sve to za mlade poklonike ovakvog relativno mirnijeg indie-rocka može izgledati kao album benda koji ima u asortimanu mnogo ideja i kreativnosti, no kako bi ovo sve u principu izgledalo da nije bilo svih onih značajnih post-punk bendova, pitanje je s kojim si netko uistinu može razbijati glavu. No, činjenica je da su The Horrors miksajući nekoliko vrlo dobrih bendova i znatno više albuma uspjeli isfurati svoj vlastiti stil kao što su ga svojevremeno sklopili The Stone Roses na onom epohalnom debiju 1989. godine.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 27/07/2011

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Si kak jen

OGENJ: Si kak jen (2020)

| 10/07/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: White Lazy Boy, EP

MELVINS & MUDHONEY: White Lazy Boy, EP (2020)

| 06/07/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Hindsight

EMMURE: Hindsight (2020)

| 30/06/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Tied To Our Screens

.UPSET: Tied To Our Screens (2020)

| 29/06/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Angel's Breath

ANGEL'S BREATH: Angel's Breath (2020)

| 24/06/2020 | pedja |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*