Ljepota mediterana protkana vokalnim i instrumentalističkim egzibicijama Transhistria Ensemblea i gostujućih gudača, Epoque Quarteta, otkrivati će se postepeno.

Tamara je dugačkim glazbenim stažom koji iznosi puna 3 desetljeća, te nešto kraćim diskografskim (debi album "Triade" objavila je tek 1996.), uspjela spojiti artističke vrednote sa zavidnim komercijalnim uspjehom. Njezin projekt Transhistria Ensemble sastavljen od renomiranih hrvatskih jazz glazbenika s kojima je snimila 3 albuma, te proslavljeni i nagrađivani "Daleko je..." za film Hrvoja Hribara "Što je muškarac bez brkova" odjeknuli su i van granica ex-Yu regije (bila je nominirana za prestižnu world-music nagradu BBC-a). Oni su joj donijeli osim laskavih priznanja i veliku potporu medija, kritike i publike što je u našim skučenim okvirima, pogotovo jazz scene kojoj pripada, izniman uspjeh. Napuniti Tvornicu ili neke veće dvorane i klubove koji su u principu specijalizirani za rock i pop koncerte rijetko je kojem domaćem jazz autoru uspjevalo posljednjih sezona osim ako nije nastupao u sklopu Zg Jazz festivala ili Jazzarelle. Njezine pjesme su također postigle i komercijalnu reputaciju pronašavši se na gotovo svakoj set-listi komercijalnih radio programa rame uz rame domaćih zabavnjaka i rockera, a nije naodmet ne primjetiti da joj je i sklona ona alternativna publika koja svoj ukus prosijava kroz vrlo čudne prizme svjetonazora i pogleda na glazbu. Stoga se slobodno može konstatirati da je Tamara bez ikakve sumnje naša najveća jazz dama koja se upornošću i predanim radom uzdignula i iznad svojih muških kolega.

Kao što je kroz karijeru stvorila svoj prepoznatljiv i originalan izraz pun autohtonog istrijanskog folklora, spontanih i opuštenih vokalnih interpretacija koje su često zalazile u veoma otkačene, pa i 'munjene' konture, svoj novi dugosvirajući rad je odlučila revitalizirati sa nekoliko bitnih novina. Svome manje-više konstantnom pratećem bendu Transhistria Ensemble dodala je gudače, točnije rečeno češki Epoque Quartet sa dvije violine (David Pokorny, Vladimir Klansky), violončelom (Vid Petrašek) i violom ((Vladimir Kroupa), a stilski se približila tugaljivom, te za mnoge kontinentalce, dosadnjikavom portugalskom fadu. Kažem dosadnjikavom jer onima koji primjerice nisu savladali zvijezde popud Madredeus i Terese Salguero teško da će uspjeti uhvatiti išta od ove neprijeporne ljepote koja se nalazi na ovome vrlo opširnom albumu u trajanju od gotovo punih 80 minuta.

Preskoče li se nepotrebne lamentacije o stilskoj dosadi, "Madirosa", inače izmišljena riječ koja Tamari znači mediteranska ruža i simbolizira njen osobni doživljaj Mediterana kao kulturološkog i glazbenog univerzuma je vrlo kompleksan rad koji je rađen da živi na veoma dugačke staze. Mada album neće sjesti 'na prvu loptu' poput njezinih ranijih otkačenih i veoma zabavnih djela, ovaj spoj klasične glazbe koja često graniči sa komornom atmosferom i standardnog jazza s ponekim iščašenim izletima otkrivati će se postepeno. Tamara je sama napisala i aranžirala kompletan materijal koji je snimljen još ujesen 2008., te se s njegovom realizacijom čekalo pune dvije i pol godine, elem, otprilike onoliko koliko će nekom prosječnom fanu biti potrebno da savlada ovo prilično teško i do sada najneočekivanije izdanje. Izuzetak od autorskog opusa čini proslavljena pjesma "Daleko je..." čije stihove potpisuje Anja Gasparini.

Uđe li se posve u senzibilitet albuma, otkrivaju se duboke umjetničke vrednote koje se same po sebi izdvajaju u svim segmentima. Od plesnih tempova koji su često sofisticirani, preko vrsnih melodijskih i improvizacijskih instrumentalnih bravura, sve do neobičnih konfrontacija u kojima se teško nazire granica koja može odvojiti komiku od ozbiljnosti. Upravo u tim elementima Tamara doseže fokus artističkog rada; njen odavno definiran stil ovdje je procvao poput rafinirane i dotjerane prirode kojoj apsolutno ništa ne manjka. Čak četiri kompozicije koje vremenski dosežu oko 10 minuta prpošno se razigravaju sa kompleksnim aranžmanima (uvodna "Titanic/ tango i ča-ča-ča", "Daleko je...", "Madirosa" i "Sama bez tebe") između kojih je nanizano šest nešto lakših komada. Interesantno, za razliku od prethodnih albuma, ovdje nema nikakvih pop figura i obrazaca, pa čak niti u najkraćoj pjesmi "Lipo moje tilo" koja naizgled po svojih 4 i pol minute može odgovarati jednom radiofoničnom standardu. Uvodni dio skladbe čini letargični akustični etno (Uroš Rakovac - akustična gitara) potkrijepljen fado elementima, međutim s nadogradnjom gudača, aranžman izlazi iz okvira popa u sjajan spoj klasike i etno-jazza. Određene pop konture priuštila je u završnoj "Villa Idola" koja se doima kao minimalistički tango, a shodno tome je najlakši i najreprezentativniji 'singl' komad za radio difuziju iako traje 7 i pol minuta. Najenergičniju izvedbu Tamara pruža u naslovnoj "Madirosa" u kojoj mantra samo jednu jedinu riječ, naravno 'madirosa', prepuštajući se raznolikim glazbenim gradacijama u kojima su satkani galopirajući tempovi bubnjeva Krunoslava Levačića, potom tišina i praznina, ali i ambijentalni horizonti mediteranskog pejzaža. Kompozicija ima i svoju eksperimentalnu strukturu; u kompleksnosti aranžmana središnji dio je sačinjen od iščašenih zvrkarija harmonike Fausto Beccalossija i Tamarinih vokalnih eskapada gdje improvizira do mile volje koristivši čak i vrlo grub growl koji nije daleko od oporog heavy-metal vriska ranjene zvijeri, da bi završnica bila prepuštena stanovitom klišeju poput finog uplovljavanja u luku nakon burnog provoda na nemirnom moru.

Uglavnom, detaljizirati i zalaziti u sve pore ovog albuma otprilike je isto kao i secirati samu umjetničku prirodu Tamare koja je sklona različitim, a katkada i teško shvatljivim egzibicijama. Njezin ugodan smisao za spajanje ekcentričnosti sa nekim ranije utvrđenim standardima, a naposljetku i veoma melodramatičan, pa i erotiziran lirski akcent koji često skače s jedne percepcije na drugu (primjerice u temi "Sama bez tebe"), otvara širom vrata za maštarije u kojima nema granica.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 27/06/2011