Kad sam dobio prvu informaciju da će Tamara, s električnom verzijom Tranhistrije, napasti KSET, nisam niti sekunde dvojio da će KSET biti moje utočište te večeri. U Zagrebu su tog dana bila još dva koncerta koja sam također htio posjetiti. Sale iz Psihomoda skupio je all star ekipu za come back koncert u Hard Placeu, a Metessi je sa Zvijezdama imao promociju novog albuma Ljudi od slame u Vintageu. Već na terasi ispred kluba, a bilo je tek 21 h, vladala je poprilična gužva i žamor. Koncert je bio najavljivan baš za 21, a počeo je sa zanemarivim kašnjenjem. Od prve je bilo vidljivo da je ekipa na pozornici raspoložena i da će gristi kao pit bullovi pušteni s lanca. Uvod u koncert krenuo je psihodelično, avantgardnim instrumentalom, pokazujući uigranost kakvu sam jedino vidio kod velikih momčadi poput FC Barcelone. Lakoća izvođenja pjesama jednaka je lakoći kombiniranja Katalonaca, gdje nije bitno tko vodi igru, jer ostatak momčadi žmirečki može iščitati potez suigrača i biti na pravom mjestu u pravo vrijeme. A kapetan momčadi, znači Tamara, nikad nije bila opuštenija. Tako spaljene žene na našoj sceni jednostavno nema! A na pozornici KSET-a, uz više rock nego jazz formu, pokazala je zavidnu, ne samo pjevačku, što znamo oduvijek, već i zabavljačku formu. Postrojavala nas je i rušila kako god je htjela, dizala tenzije koncerta pa ih pred kraj spuštala, toliko da sam se par puta pitao zašto u standardnoj rock glazbi nema tako opičene ženske, koja će bez trunka treme stvarati atmosferu o kojoj će se dugo pričati. A sve to radi s velikom dozom inteligencije, makar u njoj nema one doze infantilnosti kojom zrači Davor Gobac. To ne znači da je Gobac imalo loš frontman, ali Tamara iz koncerta u koncert izvlači nove i spontane fore, koje nemaju onu šablonsku crtu koja se može osjetiti kod nekih drugih. A vidjelo se da, uz to što nasmijava nas u publici, njen humor jednaki učinak ima i na bend.

Nakon spomenutog psihodeličnog uvoda, krenulo se sa standardnim pjesmama albuma Neću više jazz kantati. Za one koji ne znaju, Tamarin električni sastav snimio je dosad samo taj jedan album, 2009. godine, koji je u KSET-u, koliko me sjećanje služi, izveden u cijelosti. Zanjihala nas je u dalmatinskom reggaeu kroz Oliverovu "Moj galebe", pružila nam svoju verziju San Remo festivala u funky ozračju, kroz pjesmu "Črno zlo" furala nas kroz James Bonda po istrijanski, penjala se na zvučnik, te nas naučila što znači riječ "nelaj". Jedan od vrhunaca koncerta bio je kad joj je dio ekipe iz publike pokazivao rogove, a Tamara ih nevino i opušteno pitala što to znači, opravdavajući se da je malo zaostala u razvoju. Nakon kratkog objašnjenja da rogovi predstavljaju heavy metal, krenula je u slam, a prvi dio pjesme "Majmajola" izvela je dubokim thrash/death metal vokalom, na što smo svi u publici otkinuli. Najbolje je što je i u tom stilu Tamara je imala uvjerljivost! Zatim je stigao vrhunac koncerta. Kao uvod u pjesmu Tamara je malo popričala s toncem Izijem, objašnjavajući mu da stavi malo reverba u najekstremnijem dijelu pjesme "Turbo funk", da malo snažnije dočara narodnjački krik pjesme. Pred kraj pjesme gitarit Uroš Rakovac priuštio nam je solo od skoro deset minuta u Santaninom stilu.

Nakon te pjesme, moramo biti iskreni, atmosfera je malo pala, što je i bilo za očekivati, jer je i bend izborom pjesama o ozakonjenom i divljem braku krenuo u mirnijem smjeru privodeći regularni dio koncerta kraju. Za kraj da nas još malo razdraži, ponudila nam je "Vitar u kosi" i zicer "Neću više jazz kantati", kao siguran znak da ćemo doživjeti bis. A na bisu nas je čekalo iznenađenje, gdje je rekla ekipi iz publike da kaže jedan stih, na koji će bend složiti komplet pjesmu. Izašli su neki neobični stihovi pa je Tamara zapjevala "Dekla dekla tak si tužna, tak si čudna", u kojoj su ispremiješali svi mogući stihovi, na način kao da slušam Franka Zappu. Bilo je tu i spominjanja bombona 505 sa crtom, a pjesmu je Tamara završila kao operna pjevačica. Za sam kraj smo još poslušali jednu o "staračkom domu i odlasku na nebesa". Teško da itko tko je bio na večerašnjem koncertu, nije otišao doma sa smajlijem na licu. Način zafrkancije koji ima Tamara, sjeo nam je k'o budali šamar. A vidjelo se da i bendu odgovara transformacija iz akustične jazz svirke u funky jazz. A Uroš i Žiga na električnim instrumentima pokazali su da im je svejedno bili uštekani ili ne. Iako više volim njenu akustiku, zabava koju su nam Tamara i njenih sedam mušketira priuštili, natjerala me da zaboravim što mi je draže, i prepustila me pozitivnoj zafrkanciji i vrhunskoj svirci.

jura // 02/04/2016

> vidi sve fotke // see all photos